Sandzak od 1817. do 1908.
U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju.
Sandzak je predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast. Na Turskom jeziku, ime "Sandzak" znaci "zastava". Pri podjeli Carstva na upravna podrucija, ime Sandzak je zadrzalo i predstavljalo je upravnu oblast drugog stepena. Upravna oblast prvog stepena je bio Ejalet ili Pasaluk.
Novopazarski Sandzak je jedan od sest sandzaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pasaluka. Od samog pocetka Osmanske uprave on je prestavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pasaluku. U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlucuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepustajuci upravu nad Novopazarskim Sandzakom Turskoj. Bosnjaci panicno odbijaju ovu odluku i pripremaju se za pruzanje oruzanog otpora.
Da bi slomio otpor bosanskih muslimana, austrijski car i kralj Franjo Josif salje ogromnu vojsku od 300,000 vojnika. Tek nakon tri meseca teskih borbi, Austro-Ugarska vojska je usla u Sarajevo. Iako je bosnjacki narod docekao Austro-Ugarsku kao nevjernicku, katolicku silu, kaja ih zeli pokrstiti, ona je stvorila neuporedivo bolje uslove za opstanak Bosnjaka od uslova koji su vladali u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Da bi donekle ublazila nepovjerenje Bosnjaka, nova je vlast vec 1882. pristupila organizovanju Islamske verske zajednice (IVZ). Nova vlast je gledala na svaki nacin da onemoguci daljni utjecaj Turske u Bosni i Hercegovini, pa je zato odbila prihvatiti imenovanje reis-ul-uleme od vrhovnog islamskog starjesine seih-ul-islama cije je sjediste bilo u Istambulu. Ali, to je izazvalo zahtjev za vjerskom autonomijom, koji ce kasnije pokrenuti Bosnjake na autonomni pokret. Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski Sandzak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedece kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varos, Prijepolje, Pljevlja, Trgoviste sa Pesterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolasin (Vranes). Povremeno su u sastav Novopazarskog Sandzaka ulazili Plav i Gusinje, a duzi period su bili u sastavu Skadarskog Sandzaka, a danas ova dva grada ponovo ulaze u sastav Sandzaka. Danas Sandzak je naziv podrucija koje obuhvata dijelove sadasnjih republika Srbije i Crne Gore koje cine Jugoslaviju.
Na sjeverozapadu Sandzak se granici sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu sa Crnom Gorom, na jugu sa Albanijom i na jugoistoku sa Kosovom. 1817. - Sandzak pod upravom Turske. Sve do balkanskih ratova 1912. - 1913., Sandzak je cinio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedistem u Novom Pazaru. Da bi se dala objektivna analiza djelovanja sandzacke muslimanske i kosovske albanske komite, mora se uzeti u obzir polozaj sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca i od Berlinskog kongresa i nakon zavrsetka balkanskih ratova kada Srbija i Crna Gora okupiraju Sandzak i Kosovo. Od tog trenutka zivot sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca je zavrsio od samovolje srbijanskih i crnogorskih vladara. Srbijom je u to vrijeme vladao kralj Petar I Karadjordjevic (1903. - 1918.), a Crnom Gorom knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrovic (1860. - 1918). Zahvaljujuci Rusiji, kao vjecitoj zastitnici Srbije i Crne Gore, ove dvije drzave nakon balkanskih ratova prosiruju svoju teritoriju na racun Sandzaka i Kosova, a bosnjacko i albansko stanovnistvo protjeravaju ili ubijaju, njihovu imovinu otimaju. Mirom u Bukresu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradivima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rozaje, Plav, Gusinje, Tuzi i deo Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Pec i Djakovicu. Srbija dobija slijedece gradove u Sandzaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varos.
Pred sami balkanski rat stampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grckoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teskom stanju potcinjenih hriscana. Ona je isticala da je dosao "poslednji cas obracuna izmedju krsta i polumeseca". Prema tome, bosnjacko stanovnistvo na Balkanskom poluostrvu nije moglo ocekivati nikakvo oslobodjenje od armija balkanskih burzoaskih drzava. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije zavrsetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja bosnjackog stanovnistva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandzaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz srbijanskog dijela 40,000 Bosnjaka.
Za Bosnu i Sandzak su se drugi uvijek otimali. Svi su ih zeleli za sebe, ali bez Bosnjaka. Izbijanjem drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, 6. aprila 1941., Sandzak okupiraju jedinice njemacke i italijanske vojske. Prema njihovom dogovoru, stvorena je demarkaciona linija (linija razgranicenja) u Sandzaku. U njemacku zonu ulaze slijedeci srezovi: Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varos, a u italijansku Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin. U isto vrijeme u Sandzaku okupiraju jedinice albanske vojske, naravno - po odobrenju njemackih vlasti. U tom otimanju oko teritorije Sandzaka, nakon sto je okupirana Bosna i Hercegovina, nasla se i novoformirana ustaska NDH (Nezavisna Drzava Hrvatska) na cijem se celu nalazio poglavnik Ante Pavelic. Njegov san je bio stvaranje velike hrvatske drzave koja bi se prostirala od Istre na zapadu, do Sandzaka na istoku, i od Boke Kotorske na jugu, do Subotice na severu. Taj svoj cilj Pavelic je i ostvario zahvaljujici naklodnosti koju je uzivao kod Hitlera. S druge strane, Sandzak je bio predmet i veliko-srpskih imperijalistickih aspiracija.
Na kraju i Albanija je polagala pravo na neke delove Sandzaka kao sto su: Rozaje, Plav i Gusinje, iako su Bosnjaci uvijek cinili vecinu stanovnistva tih opstina. I Albanija je pod pokroviteljstvom fasisticke Italije uspjela da okupira ove opstine. Oruzanje formacije NDH, ustase i domobrani, ostali su u sandzackim sezovima: Priboju, Prijepolju, Novoj Varosi, i Pljevljima nepunih pet meseci - do 7. septembra 1941. godine. Za novostvorenu NDH, teritorije Bosne i Sandzaka su bile prevelik zalogaj. Civilne i vojne vlasti te drzave su zbog terora koji su poceli da sprovede nad srpskim i bosnjackim stanovnistvom su morale, po naredjenju Njemaca, da odmah napuste Sandzak, a kasnije i istocnu Bosnu.
U jesen 1941. skoro citav Sandzak je pripao Italiji. Sredinom decembra 1941. Draza Mihajlovic objavljuje naredbu pod nazivom "Instrukcije" u kome se od cetnickih komandanata na terenu zahtijva ciscenje Bosne i Sandzaka od bosnjackog zivlja. Tada je Bosnjacima zaprijtila opasnost od fizickog istrijebljenja s ovih prostora. Pouceni uzasnim iskustvom koji su dozivejli od strane Srba i Crnogoraca za vrijme i poslije balkanskih ratova sandzacki prvaci pocinju da organizuju svoj narod za odbranu od nadolazece cetnicke opasnosti. Na pocetku rata cak su i mnoge snage pod partizanskom komandom imale isti odnos prema Bosnjacima kao i cetnici. Na cetnickom udaru su se najprije nasli podrucija sedam sezova u istocnoj Bosni: Foca, Cajnice, Gorazde, Visegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica. Danas nakon 60 godina od prvih masovnih pokolja koje su cetnici napravili na podruciju Srebrenice ponavlja se isti scenario, al sada uz znanje i saglasnost Evrope i OUN-a. Desetine hiljada ljudi, zena i dece ubijeno je i proterjano sa svojih imanja.
dinsdag 9 oktober 2007
Polozaj Bosnjaka u novom ustavu CG
| HISTORIJA | ||
|
vrijdag 5 oktober 2007
Avdo Medjedovic - Homer sa Obrova
AVDO MEĐEDOVIĆ
Ovo je priča o jednom značajnom narodnom pjevaču i guslaru, kojem kulturna baština nije posvetila dužnu pažnju, iako se u književnim i naučnim krugovima o avdu međedoviću govori kao o najvećem guslaru dvadesetog vijeka i mnogi ga upoređuju sa homerom. O ovom pjevaču narodnih pjesama iz bijelog polja veoma malo se zna i pored toga što se stručnjaci slažu da mu je mjesto barem u školskoj lektiri.
RFE
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera. I da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šadrvana i rekao: "Ovo je Homer", to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svako znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon, može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane. Osiromašiće, kao što je on osiromašio, jer,"u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede", govorio je Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću.
Šta o njemu kaže doktor Novak Kilibarda?
KILIBARDA
Ja pročitam taj ep, na neki način duboko sam impresioniran. Ja sam vec bio doktor nauka i iz te oblasti sam doktorirao usmeno. I ja se začudim. Kakva veličina, čovječe, književna. To je enormno djelo. Znate koliko je dugo to djelo? Koliko "Odiseja" Homerova. Pazite, preko dvanaest hiljada stihova i ja prosto ne vjerujem svojim očima, je li to moguće da je, zaista, jedan novi Homer na našim prostorima.
RFE
Ep Avda Međedovića "Ženidba Smajlagić Mehe" zapisali su jos 1948. godine harvardski profesori, Milman Peri i Albert Lord, pa iako se u svijetu zna da je to jedno od najvećih djela svjetske književnosti, kod nas malo ko zna i prvi stih te velike epske pjesme nastale na Obrovu pored Bijelog Polja, gdje nam osamdesetogodišnji sin Avda Međedovića, Redžo, nastavlja očevu pjesmu, koja počinje sa: "Bože nam pomozi"…
MEĐEDOVIĆ 1
Hoću, ako Bog da, samo da ga često spominjemo, da se Bogom krivo ne kunemo, pa će nama Alah pomagati od svake bijede sačuvati.
RFE
Avdo Međedović je živio do 1955. godine, a sve do tada je guslarska pjesma kod nas bila najčešći oblik kulturne komunikacije, kaže penzionisani profesor i rođak Avda Međedovića, Tule Međedović, u čijoj je kući Avdo bio čest gost.
TULE MEĐEDOVIĆ
On bi sjedio tu u pročelju i onda bi zanjihao guslama i zavio, toliko bi došao ovdje do vrata. On je bio majstor da zainteresira slušaoca. Muha je mogla da se čuje koja prođe sobom. Imao je strašan dar opisivanja. On je konja opisivao po dva sata. Te sedlo tako, te uzenđije takve, te uzda takva, te gore, ona grivna mu okićena sa tim kamenjima, biserima. Taman, kad se zainteresiraju, svi slušaju što će bit, on taman prekine i sjutra veče moraš ponovo doć da ga slušaš.
RFE
Na koji je način Avdo Međedović smišljao svoje epove, govori njegov sin Redžo?
REDŽO MEĐEDOVIĆ
Koliko puta smo ga mi našli kod prozora, tu kafu pije i najrađe bi, ako hoće novu pjesmu da ispjeva, želio da ostane sam. Prvo bi razmišljao i ispušio. On je pušio duvan koliko četvorica, a poslje bi pjeva'.
RFE
Malo je reći da je Avdo Međedović zapostavljen u litetraturi, smatra doktor Novak Kilibarda.
KILIBARDA
Sad sam išao, šetao tuda s prijateljima kroz Bijelo Polje i vidim tu, Risto Ratković - bista, vidim Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović. Ova potonja dvojica su mi bili prijatelji. Bože, bože, zar ne bi bilo stid, intimno, i Rista i Ćamila, Miodraga, da znaju da nema Avda ovdje? Rodonačelnika svih tih pjesnika. Te veličine. Prosto je neshvatljivo da nije već Avdo Međedović jedan od njih, a trebalo je da bude prvi.
RFE
Tri književne smotre, od kojih je posljednja organizovana 1994. godine, je sve što je u Bijelom Polju urađeno na afirmaciji djela velikog guslara, kaže, profesor Tule Međedović.
TULE MEĐEDOVIĆ
Čudi me to što stvarno nema da neko u toj čitanci bar nekoliko stiha i o njemu neka kratka biografija. Ipak, to je fenomen, a to je malo žalosno kad prije zna Amerika, Harvard, nego mi, ovdje, u njegovom rodnom mjestu.
Sead SADIKOVIĆ
Ovo je priča o jednom značajnom narodnom pjevaču i guslaru, kojem kulturna baština nije posvetila dužnu pažnju, iako se u književnim i naučnim krugovima o avdu međedoviću govori kao o najvećem guslaru dvadesetog vijeka i mnogi ga upoređuju sa homerom. O ovom pjevaču narodnih pjesama iz bijelog polja veoma malo se zna i pored toga što se stručnjaci slažu da mu je mjesto barem u školskoj lektiri.
RFE
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera. I da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šadrvana i rekao: "Ovo je Homer", to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svako znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon, može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane. Osiromašiće, kao što je on osiromašio, jer,"u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede", govorio je Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću.
Šta o njemu kaže doktor Novak Kilibarda?
KILIBARDA
Ja pročitam taj ep, na neki način duboko sam impresioniran. Ja sam vec bio doktor nauka i iz te oblasti sam doktorirao usmeno. I ja se začudim. Kakva veličina, čovječe, književna. To je enormno djelo. Znate koliko je dugo to djelo? Koliko "Odiseja" Homerova. Pazite, preko dvanaest hiljada stihova i ja prosto ne vjerujem svojim očima, je li to moguće da je, zaista, jedan novi Homer na našim prostorima.
RFE
Ep Avda Međedovića "Ženidba Smajlagić Mehe" zapisali su jos 1948. godine harvardski profesori, Milman Peri i Albert Lord, pa iako se u svijetu zna da je to jedno od najvećih djela svjetske književnosti, kod nas malo ko zna i prvi stih te velike epske pjesme nastale na Obrovu pored Bijelog Polja, gdje nam osamdesetogodišnji sin Avda Međedovića, Redžo, nastavlja očevu pjesmu, koja počinje sa: "Bože nam pomozi"…
MEĐEDOVIĆ 1
Hoću, ako Bog da, samo da ga često spominjemo, da se Bogom krivo ne kunemo, pa će nama Alah pomagati od svake bijede sačuvati.
RFE
Avdo Međedović je živio do 1955. godine, a sve do tada je guslarska pjesma kod nas bila najčešći oblik kulturne komunikacije, kaže penzionisani profesor i rođak Avda Međedovića, Tule Međedović, u čijoj je kući Avdo bio čest gost.
TULE MEĐEDOVIĆ
On bi sjedio tu u pročelju i onda bi zanjihao guslama i zavio, toliko bi došao ovdje do vrata. On je bio majstor da zainteresira slušaoca. Muha je mogla da se čuje koja prođe sobom. Imao je strašan dar opisivanja. On je konja opisivao po dva sata. Te sedlo tako, te uzenđije takve, te uzda takva, te gore, ona grivna mu okićena sa tim kamenjima, biserima. Taman, kad se zainteresiraju, svi slušaju što će bit, on taman prekine i sjutra veče moraš ponovo doć da ga slušaš.
RFE
Na koji je način Avdo Međedović smišljao svoje epove, govori njegov sin Redžo?
REDŽO MEĐEDOVIĆ
Koliko puta smo ga mi našli kod prozora, tu kafu pije i najrađe bi, ako hoće novu pjesmu da ispjeva, želio da ostane sam. Prvo bi razmišljao i ispušio. On je pušio duvan koliko četvorica, a poslje bi pjeva'.
RFE
Malo je reći da je Avdo Međedović zapostavljen u litetraturi, smatra doktor Novak Kilibarda.
KILIBARDA
Sad sam išao, šetao tuda s prijateljima kroz Bijelo Polje i vidim tu, Risto Ratković - bista, vidim Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović. Ova potonja dvojica su mi bili prijatelji. Bože, bože, zar ne bi bilo stid, intimno, i Rista i Ćamila, Miodraga, da znaju da nema Avda ovdje? Rodonačelnika svih tih pjesnika. Te veličine. Prosto je neshvatljivo da nije već Avdo Međedović jedan od njih, a trebalo je da bude prvi.
RFE
Tri književne smotre, od kojih je posljednja organizovana 1994. godine, je sve što je u Bijelom Polju urađeno na afirmaciji djela velikog guslara, kaže, profesor Tule Međedović.
TULE MEĐEDOVIĆ
Čudi me to što stvarno nema da neko u toj čitanci bar nekoliko stiha i o njemu neka kratka biografija. Ipak, to je fenomen, a to je malo žalosno kad prije zna Amerika, Harvard, nego mi, ovdje, u njegovom rodnom mjestu.
Sead SADIKOVIĆ
Bosnjacki Homer
AVDO MEĐEDOVIĆ PJEVAČ EPSKIH PJESAMA
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio - jer U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.
Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu Ženidba Smailagić Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.
Neka se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - "Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen.."
Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: "Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski djelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gdje si ti, ja tu pjevat neću!"
Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učinitikroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Ilijaza Sijarića, godine1925/26. i slijedećih godina - kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nijebilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku nasanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, trisata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao samte ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, poponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu,od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi imlađi, preko zime dokoni - dani kratki a noći duge, i eto ih da čujugusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, okulama - "Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zemanrazgrađuje!" Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem menejedinog, njihovog đaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeđ zapjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostaluusmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija,kojoj na čelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Međedović nijesamo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetičkikorigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.
Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajući mu time čast i uvaženje - a ne znajući da će, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti upoređivan sa Homerom, a još manje znajući koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.
Avdo Međedović je bio krupan čovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim - mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih - stvorenih upravo za pjevača. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati.
Bio je lošeg imovnog stanja: malo kućice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu dućan propao a gusle ostale - da uz njih ljude razgovara: "Bez gusala nema razgovora"... Ja đak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile - nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veće od običnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - "Hajde, Serdare, kreni ih" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da će početi molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nijemolitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: "Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio" - nego često išao pravo u pjesmu - "Čala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takođe u baritonu, tako da se dobija jedno zvučno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biće, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - "Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuće, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.
Preko strune na guslama uvodio je u sobu, među te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mađarije - koje su samo u pjesmi, a inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - "U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju." - "Aman, aman!" uzviknu - Loše gađa, al' dobro pogađa, u kofije medu oči dvije, gdje ga ljube majka i sestrica"... Uzviknu: "Aman, aman, među oči dvije!"
A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam đak - slušam ih i gledam: liče na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - "Mahnu sabljom odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine." Junače se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede mačka.
Veliko je čudo kako je Avdo Međedović mogao da pjeva do pola zimske noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Između dva rata bili smo zemlja seljačka, agrikulturna, pa je pjevača uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti. I biće da je zbog toga - zbog pamćenja svoje prošlosti naš čovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevač, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno činio i Avdo Međedović. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Međedović za njih, a za nas će biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije - za koju će, sigurno je biti značajan sa gledišta motivske građe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.
Zanimljivo će biti da se vidi uticaj Avda Međedovića na druge pjevače, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja - opet kao đak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevača iz toga kraja zapisao četiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih čuli od Avda Međedovića. Te iste - 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je proučavala, naročito s jezičke strane; danas se čuvaju u arhivi rukopisa Akademije.
Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću počeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Međedovića, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoće, a za nas je Avdo Međedović jedan od velikih jugoslovenskih pjevača epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.
Ćamil Sijarić (1988)
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio - jer U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.
Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu Ženidba Smailagić Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.
Neka se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - "Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen.."
Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: "Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski djelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gdje si ti, ja tu pjevat neću!"
Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učinitikroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Ilijaza Sijarića, godine1925/26. i slijedećih godina - kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nijebilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku nasanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, trisata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao samte ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, poponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu,od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi imlađi, preko zime dokoni - dani kratki a noći duge, i eto ih da čujugusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, okulama - "Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zemanrazgrađuje!" Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem menejedinog, njihovog đaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeđ zapjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostaluusmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija,kojoj na čelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Međedović nijesamo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetičkikorigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.
Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajući mu time čast i uvaženje - a ne znajući da će, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti upoređivan sa Homerom, a još manje znajući koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.
Avdo Međedović je bio krupan čovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim - mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih - stvorenih upravo za pjevača. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati.
Bio je lošeg imovnog stanja: malo kućice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu dućan propao a gusle ostale - da uz njih ljude razgovara: "Bez gusala nema razgovora"... Ja đak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile - nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veće od običnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - "Hajde, Serdare, kreni ih" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da će početi molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nijemolitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: "Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio" - nego često išao pravo u pjesmu - "Čala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takođe u baritonu, tako da se dobija jedno zvučno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biće, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - "Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuće, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.
Preko strune na guslama uvodio je u sobu, među te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mađarije - koje su samo u pjesmi, a inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - "U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju." - "Aman, aman!" uzviknu - Loše gađa, al' dobro pogađa, u kofije medu oči dvije, gdje ga ljube majka i sestrica"... Uzviknu: "Aman, aman, među oči dvije!"
A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam đak - slušam ih i gledam: liče na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - "Mahnu sabljom odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine." Junače se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede mačka.
Veliko je čudo kako je Avdo Međedović mogao da pjeva do pola zimske noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Između dva rata bili smo zemlja seljačka, agrikulturna, pa je pjevača uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti. I biće da je zbog toga - zbog pamćenja svoje prošlosti naš čovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevač, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno činio i Avdo Međedović. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Međedović za njih, a za nas će biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije - za koju će, sigurno je biti značajan sa gledišta motivske građe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.
Zanimljivo će biti da se vidi uticaj Avda Međedovića na druge pjevače, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja - opet kao đak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevača iz toga kraja zapisao četiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih čuli od Avda Međedovića. Te iste - 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je proučavala, naročito s jezičke strane; danas se čuvaju u arhivi rukopisa Akademije.
Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću počeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Međedovića, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoće, a za nas je Avdo Međedović jedan od velikih jugoslovenskih pjevača epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.
Ćamil Sijarić (1988)
Znacajni Bosnjaci - Avdo Medjedovic
Biografija Avda Međedovića (oko 1875-1955)
Siromašni neopismenjeni bivši mesar iz zabitog sela Obrov imao je "še'set godina, malo više" u ljeto 1935. godine. Iza njega već je prohujao mukotrpni život, uz sedam godina službe u turskoj vojsci. Iz rata je donio teško ranjenu ruku, imao je i gušu na vratu, sin mu je prokockao svu imovinu, pa je pred njim zjapila starost i neumitna neimaština. Ipak je bio veseo čovjek i rado pjevao. Mlađi ljudi voljeli su slušati njegove pjesme, dok su starci mrgodno tvrdili da on dulji pjesme i ne pjeva točno "istoriju" nego "miješa" pjesme, to jest ne pjeva onako kako su ih oni naučili od legendarnog Ćor Husa. Avdo je bio poseban po tome što njegove junačke pjesme bijahu neobično ukrašene i duge.
Ni Avdo ni njegovi suseljani nisu znali da je nekada davno, prije gotovo tri tisuće godina, Homer pjevao slične duge junačke pjesme koje postadoše temelj cjelokupne zapadne kulture. To je znao Milman Parry. Nakon više godina traženja najboljeg pjevača priča, onoga koji bi mogao ispjevati pjesme duge poput Homerovih, našao ga je u Avdi. Tokom jednog od najintenzivnijih snimanja epike uopće, bilježeći pjesme preko mjesec dana, Parry i Vujnović oteli su zaboravu 13 Avdinih epskih pjesama, to jest otprilike 80.000 stihova!
Bio je to "povijesni trenutak", kako reče Lord, to jest jedan od "zvjezdanih trenutaka čovječanstva" o kakvim je pisao Stefan Zweig. Na proučavanju Avdine i druge bošnjačke epike utemeljila se jedna nova teorija književnosti, a njegovo djelo na Harvardu, kao i na drugim elitnim sveučilištima, uspoređuje se s najvećim pjesnikom svih vremena. Formularno-tematska proučavanja su se proširila na mnoga jezična područja u svijetu. Gotovo da nema poznatog homerologa koji nije pisao o Međedoviću, a tu su i brojni folkloristi, teoretičari i povjesničari književnosti, lingvisti i muzikolozi.
1950. i 1951. godine, Albert Lord je ponovno snimao Međedovićeve pjesme i zabilježio još 18.000 njegovih stihova.
Međedović je umro potpuno nepoznat i nepriznat u svom vremenu i u svom narodu. Bošnjaci su prvi put objavili njegovu "Ženidbu Smailagić Meha" 1987. godine, a ostala djela još nisu.
Literatura (izbor):
Siromašni neopismenjeni bivši mesar iz zabitog sela Obrov imao je "še'set godina, malo više" u ljeto 1935. godine. Iza njega već je prohujao mukotrpni život, uz sedam godina službe u turskoj vojsci. Iz rata je donio teško ranjenu ruku, imao je i gušu na vratu, sin mu je prokockao svu imovinu, pa je pred njim zjapila starost i neumitna neimaština. Ipak je bio veseo čovjek i rado pjevao. Mlađi ljudi voljeli su slušati njegove pjesme, dok su starci mrgodno tvrdili da on dulji pjesme i ne pjeva točno "istoriju" nego "miješa" pjesme, to jest ne pjeva onako kako su ih oni naučili od legendarnog Ćor Husa. Avdo je bio poseban po tome što njegove junačke pjesme bijahu neobično ukrašene i duge.
Ni Avdo ni njegovi suseljani nisu znali da je nekada davno, prije gotovo tri tisuće godina, Homer pjevao slične duge junačke pjesme koje postadoše temelj cjelokupne zapadne kulture. To je znao Milman Parry. Nakon više godina traženja najboljeg pjevača priča, onoga koji bi mogao ispjevati pjesme duge poput Homerovih, našao ga je u Avdi. Tokom jednog od najintenzivnijih snimanja epike uopće, bilježeći pjesme preko mjesec dana, Parry i Vujnović oteli su zaboravu 13 Avdinih epskih pjesama, to jest otprilike 80.000 stihova!
Bio je to "povijesni trenutak", kako reče Lord, to jest jedan od "zvjezdanih trenutaka čovječanstva" o kakvim je pisao Stefan Zweig. Na proučavanju Avdine i druge bošnjačke epike utemeljila se jedna nova teorija književnosti, a njegovo djelo na Harvardu, kao i na drugim elitnim sveučilištima, uspoređuje se s najvećim pjesnikom svih vremena. Formularno-tematska proučavanja su se proširila na mnoga jezična područja u svijetu. Gotovo da nema poznatog homerologa koji nije pisao o Međedoviću, a tu su i brojni folkloristi, teoretičari i povjesničari književnosti, lingvisti i muzikolozi.
1950. i 1951. godine, Albert Lord je ponovno snimao Međedovićeve pjesme i zabilježio još 18.000 njegovih stihova.
Međedović je umro potpuno nepoznat i nepriznat u svom vremenu i u svom narodu. Bošnjaci su prvi put objavili njegovu "Ženidbu Smailagić Meha" 1987. godine, a ostala djela još nisu.
Literatura (izbor):
- Avdo Međedović: "The Wedding of Smailagić Meho," Translated with Introduction, Notes and Commentary by Albert B. Lord, SCHS III, Collected by Milman Parry (HUP, Cambridge, Massachusetts, 1974.)
- Avdo Međedović: "Ženidba Smailagina Sina", ed. David E. Bynum with Albert B. Lord, Center for the Study of Oral Literature, Cambridge, Mass, 1974; II. izdanje "Ženidba Smailagić Mehe", junački ep, priredio Enes Kujundžić, Svjetlost, Sarajevo, 1987; III. izdanje: Sarajevo Publishing; IV. izdanje: unutar V. kola edicije "Bošnjačka književnost u 100 knjiga", parcijalna izdanja u: Husein Bašić: "Usmena epika Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije" (Almanah, Podgorica, 2003), te Dušica Minjović: "Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije", Almanah, Podgorica, 2002.
- Avdo Međedović: "Ženidba Vlahinjić Alije, Osmanbeg Delibegović i Pavičević Luka", Kazivao i pjevao Avdo Međedović, edited with prolegomena and notes by David E. Bynum (distr. by HUP, Cambridge, Mass, 1980, SCHS VI.Albert B. Lord: "Avdo Međedović, Guslar", Journal of the American Folklore Society 69, July-Sept. 1956.
- Albert B. Lord.: "Avdo Međedović", "Avdo's Originality", "Smailagić Meho" of 1950, SCHS III (vidi gore)
- Albert B. Lord: "Tradition and the Oral Poet: Homer, Huso, and Avdo Međedović", Poesia epica, pp. 13-28, 1970
- Albert B. Lord: An Example of Homeric Qualities of Repetition in Međedović's "Smailagić Meho", Serta Slavica In memoriam Aloisii Schmaus, Trofenik, München, 1971.
- Albert B. Lord: "Nasljeđe Milmana Parryja", Latina et Graeca br. 26, 1986. (ZČ-ov interview s A.B. Lordom povodom 50-godišnjice smrti M. Parryja).
- Cecile Maurice Bowra: "Heroic Poetry", London, 1961.
- David E. Bynum: "The Generic Nature of Oral Epic Poetry", Genre, 2, 1969.
- David E. Bynum: "The Daemon in the Wood, A Study of Oral Narrative Patterns", HUP: Cambridge, Massachusetts, 1978.
- Zlatan Čolaković: "Tri orla tragičkoga svijeta", CEKADE, Zagreb, 1989.
- Zlatan Čolaković: "Milman, Nikola, Ilija i Avdo Međedović", Almanah br. 25-26, Podgorica, 2004.
- Zlatan Čolaković i Marina Rojc-Čolaković: "Mrtva glava jezik progovara", Almanah, Podgorica, 2004.
- Dorothea Wender: "Homer, Avdo Međedović, and the Elephant's Child", American Journal of Philology, 98 (1977).
- Đenana Buturović: "Bosanskomuslimanska usmena epika", Institut za književnost i Svjetlost, Sarajevo, 1992.
- John Miles Foley: "Oral-Formulaic Theory and Research", Garland, New York – London, 1985. (u ovoj bibliografiji naveden je niz svjetskih publikacija o Međedoviću).
- Enes Kujundžić: "Ženidba Smailagić Mehe" Avda Međedovića u epskom sazviježđu (predgovor u Avdo Međedović: "Ženidba Smailagić Mehe", Svjetlost, Sarajevo, 1987.
- Enes Kujundžić: "Muslimanska epika u američkoj slavistici i homerologiji", Islamska misao, Sarajevo, 1991.
- Dušica Minjović: "Avdo Međedović na raskršću reprodukcije i kreacije", Almanah, Podgorica, 2002
- Zdeslav Dukat: "Homersko pitanje", Globus, Zagreb, 1988.
- Miroslav Kravar: "Naša narodna epika kao argument u homerskom pitanju", Umjetnost riječi, god. XXIII, br. 2, Zagreb, 1979.
- Husein Bašić: "Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije" (posebno: Predgovor i tekst Avdo Međedović – pjevač priča), Almanah, Podgorica, 2003
- Novak Kilibarda: "Kasni, ali pravi, epos. Avdo Međedović, Ženidba Smailagić Meha", Književne novine, 39-1987, Beograd.
- Munib Maglajlić: "Balkanski 'pjevač priča' i njegov junački ep", Odjek XLI, 3, Sarajevo, 1988.
- Softić Aiša: "Kompoziciona struktura epa "Ženidba Smailagić Mehe", "Seoski dani Sretena Vukosavljevića", Prijepolje, XIII, 1992.
- Alija Džogović: "Dijalektalne i zavičajne govorne specifičnosti u epu Ženidba Smailagić Mehe Avda Međedovića", Almanah br. 1-2, Podgorica, 1994, te u proširenom obliku tekst pod istim naslovom u: "Rožajski zbornik" br. 10, Rožaje, 2001.
- Šefket Krcić: "Pjesništvo sandžačkog Homera Avda Međedovića", Rožajski zbornik br. 10, Rožaje, 2001.
- Ćamil Sijarić: "Avdo Međedović – pjevač epskih narodnih pjesama", Život, XXXII, 11-12, Sarajevo, 1983.
- Ćamil Sijarić: "Avdo Međedović – narodni pjevač", Odjek, XL, br. 20, Sarajevo, 1987.
Bošnjacki identitet
IDENTITET Bošnjaci iskazuju kroz:
narodne običaje i vjerovanja
- Vjerovanje u pravdu i sudbinu, poštovanje roditelja, kult komšije, gostoljubivost, čuvanje obraza i časti, halal (časna) i haram (zabranjena) zarada, milostinja (džumertanluk), hajrati (ulaganje svog bogatstva u opšta dobra), poštovanje starih ljudi i solidarnost pri smrtnim slučajevima.
tradicionalnu nošnju
umjetnost
- Najstariji spomenici materijalne kulture Bošnjaka iz predislamskog perioda su nadgrobni spomenici - stećci sa svojom jedinstvenom ornamentikom. Do današnjih dana, održao se veći broj stećaka na području sandžaćkih opština: Priboj, Prijepolje i Bijelo Polje.
narodnu dekorativnu umjetnost
– iskazane kroz zanatske vještine. Domaće zanatlije, u Sandžaku bile su poznate po izradi oružja sa najrazličitijim ukrasnim elementima, po predmetima u metalu (ibrici, čaše, pribor za kahvu, poslužavnici, fenjeri...) sa reljefnim šarama i rezbarijama, preuzetih arapskih i persijskih motiva, po vezu na platnu kao i u ćilimarstvu (sjenički ćilimi). U nizu umjetničkih zanata ističu se i lončarstvo i proizvodnjaukrasne kože – sahtijana.
kaligrafija (iluminacija knjiga)
- zauzima istaknuto mjesto u kulturnoj baštini Bošnjaka i dio je nacionalnog identiteta. Vajarstvo (kiparstvo) iskazano je. uglavnom, u plitkoreljefnim dekoracijama unutrašnjosti objekata i slikarstvo (naročito cvjetna i geometrijska ornamentika u džamijama).
arhitektura
- arhitektura je iskazana kroz spomenike kao što su Isa-begov hamam u Novom Pazaru (sredina XV stoljeća), Altun alem džamija u Novom Pazaru (prva polovina XVI stoljeća), Husein-pašina džamija u Pljevljima (druga polovina XVI stoljeća) i Sultan Valide džamija u Sjenici (krajem XIX stoljeća).
tradicionalnu bošnjačku ishranu
- slana jela: jahnija, musaka, ćuftad, boin, mantije, ćevapi, tatar-burek, paća-burek, birijan, đuveč, ćimbur, paća i dr. Od slatkih jela pomenućemo: halvu, ćeten halva, tatlije, baklave, kadaif, zerde, peljte, hašure, đunarije, dudove, gurabije i dr.
muzika
- vokalna tradicija ili narodno pjevanje je najrasprostranjeniji oblik muzičkog stvaralaštva. Pjevale su se i pjevaju epske, lirske i lirsko-epske pjesme /balade/sevdalinke.
Tokom mjeseca Ramazana (mjesec posta) ljudi su se sakupljali (u kahvama, poseci / posijela) i tokom noći slušali i pjevali tradicionalne bošnjačke duhovne pjesme kaside i ilahije. Kod Bošnjaka su njegovane posleničke, svatovske i ljubavne lirske pjesme.
Narodno pjevanje u ovom kraju javlja se kao jednoglasno i dvoglasno. Za Novi Pazar i Tutin karakteristično je jednoglasno pjevanje, dok peštersko-sjeničku visoravan odlikuje, pored jednoglasnog, i dvoglasno pjevanje. Najzastupljeniji oblik pjesama u ovom kraju bila je sevdalinka kroz koju se iskazuje čežnja kroz sevdah i dert (ljubav i tuga). Pjevana je u porodičnom krugu bez instrumentalne pratnje, a ređe na slavljima (uglavnom ženskim) bez ili sa instrumentalnom pratnjom (tamburica, karaduzen, saz...).
Književnost
-Književnost Bošnjaka je izražena u narodnom i umjetničkom staralaštvu. Usmenostvralaaštvo Bošnjaka dostiglo svoj najveći domet u epskom stvaralaštvu., čiji fond iznosi oko pola miliona stihova. Ispjevane su su stihu desetercu, najčešće bez rime. One se zovu još i kraješnice, jer se smatra da su potekle sa rubnih predjela turskog carstva, gdje su najčešće vođene borbe i bojevi opjevani.
Najpoznatiji epski pjevač iz Sandžaka je Avdo Međedović (1875-1953), autor čuvenog epa „Ženidba Smailagić Mehe'' (12.226 stihova), dugog kao „Ilijada'' i „Odiseja''.
Ostale vrste bošnjačkih narodnih umotvorina su: priče (hićaje), bajke, predanja, zagonetke, poslovice i anegdote.
U vrijeme osmanske vlasti na tlu Novopazarskog Sandžaka je živjelo više književnih stvaraoca koji su pisali poeziju i prozu na staroosmanskom i drugim orijentalnim jezicima.Posebno mjesto zauzimaju Ahmed Gurbi Baba iz Novog Pazara i Sabit Užičanin iz 17 stoljeća.. Na svom maternjem jeziku prilagođenim arapskim pismom (arebicom)Bošnjaci su stvarali tzv. alhamijado književnost. Od autora ove autohtone književnosti Bošnjaka izdvajamo Sulejmana Tabakovića i Ibrahima Biočaka iz 19 stoljeća.
Što se tiče savremenog književnog stvralaštva najpoznatije sandžačko književno ime je svakako Ćamil Sijarić (1913-1989).
U plejadu velikih imena mogu se ubrojati takođe Husein Bašić, Muhamed Abdagić, Ismet Rebronja, Safet Sijarić, Sinan Gudžević, Murat Baltić, a od mlađih stvaralaca valja pomenuti Fehima Kajevića, Refika Ličinu, Hoda Katala i dr.
narodne običaje i vjerovanja
- Vjerovanje u pravdu i sudbinu, poštovanje roditelja, kult komšije, gostoljubivost, čuvanje obraza i časti, halal (časna) i haram (zabranjena) zarada, milostinja (džumertanluk), hajrati (ulaganje svog bogatstva u opšta dobra), poštovanje starih ljudi i solidarnost pri smrtnim slučajevima.
tradicionalnu nošnju
umjetnost
- Najstariji spomenici materijalne kulture Bošnjaka iz predislamskog perioda su nadgrobni spomenici - stećci sa svojom jedinstvenom ornamentikom. Do današnjih dana, održao se veći broj stećaka na području sandžaćkih opština: Priboj, Prijepolje i Bijelo Polje.
narodnu dekorativnu umjetnost
– iskazane kroz zanatske vještine. Domaće zanatlije, u Sandžaku bile su poznate po izradi oružja sa najrazličitijim ukrasnim elementima, po predmetima u metalu (ibrici, čaše, pribor za kahvu, poslužavnici, fenjeri...) sa reljefnim šarama i rezbarijama, preuzetih arapskih i persijskih motiva, po vezu na platnu kao i u ćilimarstvu (sjenički ćilimi). U nizu umjetničkih zanata ističu se i lončarstvo i proizvodnjaukrasne kože – sahtijana.
kaligrafija (iluminacija knjiga)
- zauzima istaknuto mjesto u kulturnoj baštini Bošnjaka i dio je nacionalnog identiteta. Vajarstvo (kiparstvo) iskazano je. uglavnom, u plitkoreljefnim dekoracijama unutrašnjosti objekata i slikarstvo (naročito cvjetna i geometrijska ornamentika u džamijama).
arhitektura
- arhitektura je iskazana kroz spomenike kao što su Isa-begov hamam u Novom Pazaru (sredina XV stoljeća), Altun alem džamija u Novom Pazaru (prva polovina XVI stoljeća), Husein-pašina džamija u Pljevljima (druga polovina XVI stoljeća) i Sultan Valide džamija u Sjenici (krajem XIX stoljeća).
tradicionalnu bošnjačku ishranu
- slana jela: jahnija, musaka, ćuftad, boin, mantije, ćevapi, tatar-burek, paća-burek, birijan, đuveč, ćimbur, paća i dr. Od slatkih jela pomenućemo: halvu, ćeten halva, tatlije, baklave, kadaif, zerde, peljte, hašure, đunarije, dudove, gurabije i dr.
muzika
- vokalna tradicija ili narodno pjevanje je najrasprostranjeniji oblik muzičkog stvaralaštva. Pjevale su se i pjevaju epske, lirske i lirsko-epske pjesme /balade/sevdalinke.
Tokom mjeseca Ramazana (mjesec posta) ljudi su se sakupljali (u kahvama, poseci / posijela) i tokom noći slušali i pjevali tradicionalne bošnjačke duhovne pjesme kaside i ilahije. Kod Bošnjaka su njegovane posleničke, svatovske i ljubavne lirske pjesme.
Narodno pjevanje u ovom kraju javlja se kao jednoglasno i dvoglasno. Za Novi Pazar i Tutin karakteristično je jednoglasno pjevanje, dok peštersko-sjeničku visoravan odlikuje, pored jednoglasnog, i dvoglasno pjevanje. Najzastupljeniji oblik pjesama u ovom kraju bila je sevdalinka kroz koju se iskazuje čežnja kroz sevdah i dert (ljubav i tuga). Pjevana je u porodičnom krugu bez instrumentalne pratnje, a ređe na slavljima (uglavnom ženskim) bez ili sa instrumentalnom pratnjom (tamburica, karaduzen, saz...).
Književnost
-Književnost Bošnjaka je izražena u narodnom i umjetničkom staralaštvu. Usmenostvralaaštvo Bošnjaka dostiglo svoj najveći domet u epskom stvaralaštvu., čiji fond iznosi oko pola miliona stihova. Ispjevane su su stihu desetercu, najčešće bez rime. One se zovu još i kraješnice, jer se smatra da su potekle sa rubnih predjela turskog carstva, gdje su najčešće vođene borbe i bojevi opjevani.
Najpoznatiji epski pjevač iz Sandžaka je Avdo Međedović (1875-1953), autor čuvenog epa „Ženidba Smailagić Mehe'' (12.226 stihova), dugog kao „Ilijada'' i „Odiseja''.
Ostale vrste bošnjačkih narodnih umotvorina su: priče (hićaje), bajke, predanja, zagonetke, poslovice i anegdote.
U vrijeme osmanske vlasti na tlu Novopazarskog Sandžaka je živjelo više književnih stvaraoca koji su pisali poeziju i prozu na staroosmanskom i drugim orijentalnim jezicima.Posebno mjesto zauzimaju Ahmed Gurbi Baba iz Novog Pazara i Sabit Užičanin iz 17 stoljeća.. Na svom maternjem jeziku prilagođenim arapskim pismom (arebicom)Bošnjaci su stvarali tzv. alhamijado književnost. Od autora ove autohtone književnosti Bošnjaka izdvajamo Sulejmana Tabakovića i Ibrahima Biočaka iz 19 stoljeća.
Što se tiče savremenog književnog stvralaštva najpoznatije sandžačko književno ime je svakako Ćamil Sijarić (1913-1989).
U plejadu velikih imena mogu se ubrojati takođe Husein Bašić, Muhamed Abdagić, Ismet Rebronja, Safet Sijarić, Sinan Gudžević, Murat Baltić, a od mlađih stvaralaca valja pomenuti Fehima Kajevića, Refika Ličinu, Hoda Katala i dr.
Porijeklo i historija
PORIJEKLO I HISTORIJA– Bošnjaci Sandžaka su južnoslovenskog porijekla i predstavljaju dio jedinstvenog nacionalnog korpusa sa Bošnjacima Bosne i Hercegovine. Bošnjaci, kao i drugi narodi Balkana, nastali su miješanjem doseljenih slavenskih plemena sa zatečenim stanovništvom na Balkanu i drugim narodima koji su u narednim stoljećima živjeli u Bosni i bili tokom vremena asimilirani.
Državni embrion koji je nastao u gornjem i srednjem toku rijeke Bosne postepeno se širio na susjedne oblasti. Srednjovjekovnom bosanskom državom vlada dinastija Kotromanića čiji su najznačajniji predstvnici bili Ban Kulin (1180-1204), Stjepan II Kotromanić (1314-1353) koji je udvostručio teritoriju bosanske države i svojevremeno najmoćniji južnoslovenski vladar Tvrtko I Kotromanić (1353-1391) koji se sa ponosom tituliše kao „kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja''. Već od 1373. godine veći dio današnjeg Sandžaka se nalazi u sastavu bosanske države.
Bosansko kraljevstvo 1463. godine osvajaju Osmanlije, a Hercegovinu 1482. godine.
U periodu od 1455. do 1465.godine područje Novopazarskog sandžaka je ušlo u sastav Osmanlijskog carstva, kao dio Bosanskog sandžaka, a od XVI stoljeća Bosanskog pašaluka. Bosanski sandžak se dijelio na vilajete, a jedan od njih je bio Novopazarski vilajet.
Najznamenitija ličnost ovoga vremena je osnivač Novog Pazara Isa-beg Ishaković.
Sve do 1877. godine Novopazarski sandžak je bio šesti, najistočniji sandžak Bosanskog pašaluka. Osmanlijsko carstvo u strahu od mogućnosti da pri okupaciji Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska može okupirati i Novopazarski sandžak, odvaja Sandžak od Bosne i pripaja ga noformiranom Kosovskom vilajetu u čijem sastavu ostaje sve do Balkanskih ratova.
Poslije Balkanskih ratova karta Balkana se mijenja. Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš ulaze u sastav Kraljevine Srbije.
Tokom svjetskih ratova, Prvog i Drugog, Bošnjaci su učestvovali kao vojnici u sastavu vojske Kraljevine Srbije i partizanskih jedinica. U Prvom svjetskom ratu su se istakli pri junačkoj odbrani Beograda 1915.godine. Kao đurumlije – dobrovoljci su slati na rusko-tursko ratište. Većina njih je izginula na frontu u Galiciji. U Drugom svjetskom ratu u okviru antifašističkog otpora i posebno 37. sandžačke divizije učestvovalo je oko 15.000 Bošnjaka.
Po završetku Drugog svjetskog rata teritorija Sandžaka je podjeljena između Republike Srbije i Republike Crne Gore. Zbog toga, i nakon ukidanja školstva na bosanskom jeziku, u čitavom XX stoljeću zabilježeno je iseljavanje bošnjačkog stanovništva u Tursku, Ameriku i druge zapadnoevropske zemlje.
JEZIK Bošnjaka je bosanski. Jezičko nasljeđe sandžačkih Bošnjaka vezuje se za najkarakterističnije osobine bosanskog jezika kao što su raširena upotreba turcizama i suglasnika h. Najpoznatiji pisani dokument bosanskog jezika je Povelja Kulina Bana iz XII stoljeća.
PISMO Bošnjaka od perioda austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine je latinica.
U bosanskoj kulturnoj historiji značajnu i nezaobilaznu ulogu imalo je bosansko srednjevjekovno pismo bosančica (bosanska brzopisna ćirilica) i arebica, tj. arapsko pismo prilagođeno glasovnim potrebama bosanskoga jezika.
VJERA Bošnjaka je islam. Tokom srednjeg vijeka stanovništvo Bosne je pripadalo najvećim dijelom Crkvi bosanskoj čiji su vjernici poznati pod imenom bogumili ili patareni, i dijelom katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Dolaskom Osmanlija pokoreno stanovništvo je bilo izloženo procesu islamizacije. Vjerska tolerancija Osmanlija i izvjesne sličnosti bogumilstva sa islamom su bile od presudnog značaja u procesu masovnog primanja islama od strane „dobrih Bošnjana''.
Islamsko učenje je izloženo u svetoj knjizi muslimana Kur'anu, koji je ujedno i zbornik islamskih vjerskih obreda i zakona. Uz Kur'an značajan oslonac islamske vjere čini hadiska tradicija ili predaja, odnosno obavjest o postupcima ili izrekama poslednjeg Božijeg poslanika Muhameda i njegovih drugova (ashaba).
Pripadnici islama svoje vjerske obaveze izvršavaju ili u svojim domovima ili u sakralnim objektima: džamijama, mesdžidima (omanje džamije najčešće bez minareta i mimbera), derviškim tekijama ili na otvorenom prostoru, na tzv. musalama.
NACIONALNI BLAGDANI su Ramazanski i Kurban-bajram kao tradicionalni narodni blagdani, 11. maj Dan bošnjačke nacionalne zastave, 20. novembar Dan ZAVNOSA ili Sandžaka i 11. juli kao Dan sjećanja.
Državni embrion koji je nastao u gornjem i srednjem toku rijeke Bosne postepeno se širio na susjedne oblasti. Srednjovjekovnom bosanskom državom vlada dinastija Kotromanića čiji su najznačajniji predstvnici bili Ban Kulin (1180-1204), Stjepan II Kotromanić (1314-1353) koji je udvostručio teritoriju bosanske države i svojevremeno najmoćniji južnoslovenski vladar Tvrtko I Kotromanić (1353-1391) koji se sa ponosom tituliše kao „kralj Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja''. Već od 1373. godine veći dio današnjeg Sandžaka se nalazi u sastavu bosanske države.
Bosansko kraljevstvo 1463. godine osvajaju Osmanlije, a Hercegovinu 1482. godine.
U periodu od 1455. do 1465.godine područje Novopazarskog sandžaka je ušlo u sastav Osmanlijskog carstva, kao dio Bosanskog sandžaka, a od XVI stoljeća Bosanskog pašaluka. Bosanski sandžak se dijelio na vilajete, a jedan od njih je bio Novopazarski vilajet.
Najznamenitija ličnost ovoga vremena je osnivač Novog Pazara Isa-beg Ishaković.
Sve do 1877. godine Novopazarski sandžak je bio šesti, najistočniji sandžak Bosanskog pašaluka. Osmanlijsko carstvo u strahu od mogućnosti da pri okupaciji Bosne i Hercegovine Austro-Ugarska može okupirati i Novopazarski sandžak, odvaja Sandžak od Bosne i pripaja ga noformiranom Kosovskom vilajetu u čijem sastavu ostaje sve do Balkanskih ratova.
Poslije Balkanskih ratova karta Balkana se mijenja. Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš ulaze u sastav Kraljevine Srbije.
Tokom svjetskih ratova, Prvog i Drugog, Bošnjaci su učestvovali kao vojnici u sastavu vojske Kraljevine Srbije i partizanskih jedinica. U Prvom svjetskom ratu su se istakli pri junačkoj odbrani Beograda 1915.godine. Kao đurumlije – dobrovoljci su slati na rusko-tursko ratište. Većina njih je izginula na frontu u Galiciji. U Drugom svjetskom ratu u okviru antifašističkog otpora i posebno 37. sandžačke divizije učestvovalo je oko 15.000 Bošnjaka.
Po završetku Drugog svjetskog rata teritorija Sandžaka je podjeljena između Republike Srbije i Republike Crne Gore. Zbog toga, i nakon ukidanja školstva na bosanskom jeziku, u čitavom XX stoljeću zabilježeno je iseljavanje bošnjačkog stanovništva u Tursku, Ameriku i druge zapadnoevropske zemlje.
JEZIK Bošnjaka je bosanski. Jezičko nasljeđe sandžačkih Bošnjaka vezuje se za najkarakterističnije osobine bosanskog jezika kao što su raširena upotreba turcizama i suglasnika h. Najpoznatiji pisani dokument bosanskog jezika je Povelja Kulina Bana iz XII stoljeća.
PISMO Bošnjaka od perioda austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine je latinica.
U bosanskoj kulturnoj historiji značajnu i nezaobilaznu ulogu imalo je bosansko srednjevjekovno pismo bosančica (bosanska brzopisna ćirilica) i arebica, tj. arapsko pismo prilagođeno glasovnim potrebama bosanskoga jezika.
VJERA Bošnjaka je islam. Tokom srednjeg vijeka stanovništvo Bosne je pripadalo najvećim dijelom Crkvi bosanskoj čiji su vjernici poznati pod imenom bogumili ili patareni, i dijelom katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Dolaskom Osmanlija pokoreno stanovništvo je bilo izloženo procesu islamizacije. Vjerska tolerancija Osmanlija i izvjesne sličnosti bogumilstva sa islamom su bile od presudnog značaja u procesu masovnog primanja islama od strane „dobrih Bošnjana''.
Islamsko učenje je izloženo u svetoj knjizi muslimana Kur'anu, koji je ujedno i zbornik islamskih vjerskih obreda i zakona. Uz Kur'an značajan oslonac islamske vjere čini hadiska tradicija ili predaja, odnosno obavjest o postupcima ili izrekama poslednjeg Božijeg poslanika Muhameda i njegovih drugova (ashaba).
Pripadnici islama svoje vjerske obaveze izvršavaju ili u svojim domovima ili u sakralnim objektima: džamijama, mesdžidima (omanje džamije najčešće bez minareta i mimbera), derviškim tekijama ili na otvorenom prostoru, na tzv. musalama.
NACIONALNI BLAGDANI su Ramazanski i Kurban-bajram kao tradicionalni narodni blagdani, 11. maj Dan bošnjačke nacionalne zastave, 20. novembar Dan ZAVNOSA ili Sandžaka i 11. juli kao Dan sjećanja.
Sandzak - Osnovni Podaci
POVRŠINA: 8,687 kvadratnih kilometara.
STANOVNIKA: 530,000.
GLAVNI GRAD: Novi Pazar.
GRANIČI SE SA: Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo.
OPŠTINE: Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj, Nova Varoš, Bijelo Polje, Rožaje, Plav, Pljevlja i Berane.
STANOVNIŠTVO - BOŠNJAKA U OPŠTINAMA:
Tutin 99%
Rožaje 98%
Plav 87%
Novi Pazar 86%
Sjenica 84%
Bijelo Polje 53%
Berane 46%
Prijepolje 44%
Pljevlja 37%
Priboj 31%
Nova Varoš 18%
STANOVNIKA: 530,000.
GLAVNI GRAD: Novi Pazar.
GRANIČI SE SA: Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo.
OPŠTINE: Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Prijepolje, Priboj, Nova Varoš, Bijelo Polje, Rožaje, Plav, Pljevlja i Berane.
STANOVNIŠTVO - BOŠNJAKA U OPŠTINAMA:
Tutin 99%
Rožaje 98%
Plav 87%
Novi Pazar 86%
Sjenica 84%
Bijelo Polje 53%
Berane 46%
Prijepolje 44%
Pljevlja 37%
Priboj 31%
Nova Varoš 18%
Sandzacka historija
Sandzak je predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast. Na Turskom jeziku, ime "Sandzak" znaci "zastava". Pri podjeli Carstva na upravna podrucija, ime Sandzak je zadrzalo i predstavljalo je upravnu oblast drugog stepena. Upravna oblast prvog stepena je bio Ejalet ili Pasaluk.
Novopazarski Sandzak je jedan od sest sandzaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pasaluka. Od samog pocetka Osmanske uprave on je prestavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pasaluku. U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlucuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepustajuci upravu nad Novopazarskim Sandzakom Turskoj. Bosnjaci panicno odbijaju ovu odluku i pripremaju se za pruzanje oruzanog otpora.
Da bi slomio otpor bosanskih muslimana, austrijski car i kralj Franjo Josif salje ogromnu vojsku od 300,000 vojnika. Tek nakon tri meseca teskih borbi, Austro-Ugarska vojska je usla u Sarajevo. Iako je bosnjacki narod docekao Austro-Ugarsku kao nevjernicku, katolicku silu, kaja ih zeli pokrstiti, ona je stvorila neuporedivo bolje uslove za opstanak Bosnjaka od uslova koji su vladali u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Da bi donekle ublazila nepovjerenje Bosnjaka, nova je vlast vec 1882. pristupila organizovanju Islamske verske zajednice (IVZ). Nova vlast je gledala na svaki nacin da onemoguci daljni utjecaj Turske u Bosni i Hercegovini, pa je zato odbila prihvatiti imenovanje reis-ul-uleme od vrhovnog islamskog starjesine seih-ul-islama cije je sjediste bilo u Istambulu. Ali, to je izazvalo zahtjev za vjerskom autonomijom, koji ce kasnije pokrenuti Bosnjake na autonomni pokret. Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski Sandzak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedece kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varos, Prijepolje, Pljevlja, Trgoviste sa Pesterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolasin (Vranes). Povremeno su u sastav Novopazarskog Sandzaka ulazili Plav i Gusinje, a duzi period su bili u sastavu Skadarskog Sandzaka, a danas ova dva grada ponovo ulaze u sastav Sandzaka. Danas Sandzak je naziv podrucija koje obuhvata dijelove sadasnjih republika Srbije i Crne Gore koje cine Jugoslaviju.
Na sjeverozapadu Sandzak se granici sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu sa Crnom Gorom, na jugu sa Albanijom i na jugoistoku sa Kosovom. 1817. - Sandzak pod upravom Turske. Sve do balkanskih ratova 1912. - 1913., Sandzak je cinio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedistem u Novom Pazaru. Da bi se dala objektivna analiza djelovanja sandzacke muslimanske i kosovske albanske komite, mora se uzeti u obzir polozaj sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca i od Berlinskog kongresa i nakon zavrsetka balkanskih ratova kada Srbija i Crna Gora okupiraju Sandzak i Kosovo. Od tog trenutka zivot sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca je zavrsio od samovolje srbijanskih i crnogorskih vladara. Srbijom je u to vrijeme vladao kralj Petar I Karadjordjevic (1903. - 1918.), a Crnom Gorom knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrovic (1860. - 1918). Zahvaljujuci Rusiji, kao vjecitoj zastitnici Srbije i Crne Gore, ove dvije drzave nakon balkanskih ratova prosiruju svoju teritoriju na racun Sandzaka i Kosova, a bosnjacko i albansko stanovnistvo protjeravaju ili ubijaju, njihovu imovinu otimaju. Mirom u Bukresu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradivima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rozaje, Plav, Gusinje, Tuzi i deo Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Pec i Djakovicu. Srbija dobija slijedece gradove u Sandzaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varos.
Pred sami balkanski rat stampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grckoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teskom stanju potcinjenih hriscana. Ona je isticala da je dosao "poslednji cas obracuna izmedju krsta i polumeseca". Prema tome, bosnjacko stanovnistvo na Balkanskom poluostrvu nije moglo ocekivati nikakvo oslobodjenje od armija balkanskih burzoaskih drzava. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije zavrsetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja bosnjackog stanovnistva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandzaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz srbijanskog dijela 40,000 Bosnjaka.
Za Bosnu i Sandzak su se drugi uvijek otimali. Svi su ih zeleli za sebe, ali bez Bosnjaka. Izbijanjem drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, 6. aprila 1941., Sandzak okupiraju jedinice njemacke i italijanske vojske. Prema njihovom dogovoru, stvorena je demarkaciona linija (linija razgranicenja) u Sandzaku. U njemacku zonu ulaze slijedeci srezovi: Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varos, a u italijansku Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin. U isto vrijeme u Sandzaku okupiraju jedinice albanske vojske, naravno - po odobrenju njemackih vlasti. U tom otimanju oko teritorije Sandzaka, nakon sto je okupirana Bosna i Hercegovina, nasla se i novoformirana ustaska NDH (Nezavisna Drzava Hrvatska) na cijem se celu nalazio poglavnik Ante Pavelic. Njegov san je bio stvaranje velike hrvatske drzave koja bi se prostirala od Istre na zapadu, do Sandzaka na istoku, i od Boke Kotorske na jugu, do Subotice na severu. Taj svoj cilj Pavelic je i ostvario zahvaljujici naklodnosti koju je uzivao kod Hitlera. S druge strane, Sandzak je bio predmet i veliko-srpskih imperijalistickih aspiracija.
Na kraju i Albanija je polagala pravo na neke delove Sandzaka kao sto su: Rozaje, Plav i Gusinje, iako su Bosnjaci uvijek cinili vecinu stanovnistva tih opstina. I Albanija je pod pokroviteljstvom fasisticke Italije uspjela da okupira ove opstine. Oruzanje formacije NDH, ustase i domobrani, ostali su u sandzackim sezovima: Priboju, Prijepolju, Novoj Varosi, i Pljevljima nepunih pet meseci - do 7. septembra 1941. godine. Za novostvorenu NDH, teritorije Bosne i Sandzaka su bile prevelik zalogaj. Civilne i vojne vlasti te drzave su zbog terora koji su poceli da sprovede nad srpskim i bosnjackim stanovnistvom su morale, po naredjenju Njemaca, da odmah napuste Sandzak, a kasnije i istocnu Bosnu.
U jesen 1941. skoro citav Sandzak je pripao Italiji. Sredinom decembra 1941. Draza Mihajlovic objavljuje naredbu pod nazivom "Instrukcije" u kome se od cetnickih komandanata na terenu zahtijva ciscenje Bosne i Sandzaka od bosnjackog zivlja. Tada je Bosnjacima zaprijtila opasnost od fizickog istrijebljenja s ovih prostora. Pouceni uzasnim iskustvom koji su dozivejli od strane Srba i Crnogoraca za vrijme i poslije balkanskih ratova sandzacki prvaci pocinju da organizuju svoj narod za odbranu od nadolazece cetnicke opasnosti. Na pocetku rata cak su i mnoge snage pod partizanskom komandom imale isti odnos prema Bosnjacima kao i cetnici. Na cetnickom udaru su se najprije nasli podrucija sedam sezova u istocnoj Bosni: Foca, Cajnice, Gorazde, Visegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica. Danas nakon 60 godina od prvih masovnih pokolja koje su cetnici napravili na podruciju Srebrenice ponavlja se isti scenario, al sada uz znanje i saglasnost Evrope i OUN-a. Desetine hiljada ljudi, zena i dece ubijeno je i proterjano sa svojih imanja.
Novopazarski Sandzak je jedan od sest sandzaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pasaluka. Od samog pocetka Osmanske uprave on je prestavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pasaluku. U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlucuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepustajuci upravu nad Novopazarskim Sandzakom Turskoj. Bosnjaci panicno odbijaju ovu odluku i pripremaju se za pruzanje oruzanog otpora.
Da bi slomio otpor bosanskih muslimana, austrijski car i kralj Franjo Josif salje ogromnu vojsku od 300,000 vojnika. Tek nakon tri meseca teskih borbi, Austro-Ugarska vojska je usla u Sarajevo. Iako je bosnjacki narod docekao Austro-Ugarsku kao nevjernicku, katolicku silu, kaja ih zeli pokrstiti, ona je stvorila neuporedivo bolje uslove za opstanak Bosnjaka od uslova koji su vladali u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Da bi donekle ublazila nepovjerenje Bosnjaka, nova je vlast vec 1882. pristupila organizovanju Islamske verske zajednice (IVZ). Nova vlast je gledala na svaki nacin da onemoguci daljni utjecaj Turske u Bosni i Hercegovini, pa je zato odbila prihvatiti imenovanje reis-ul-uleme od vrhovnog islamskog starjesine seih-ul-islama cije je sjediste bilo u Istambulu. Ali, to je izazvalo zahtjev za vjerskom autonomijom, koji ce kasnije pokrenuti Bosnjake na autonomni pokret. Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski Sandzak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedece kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varos, Prijepolje, Pljevlja, Trgoviste sa Pesterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolasin (Vranes). Povremeno su u sastav Novopazarskog Sandzaka ulazili Plav i Gusinje, a duzi period su bili u sastavu Skadarskog Sandzaka, a danas ova dva grada ponovo ulaze u sastav Sandzaka. Danas Sandzak je naziv podrucija koje obuhvata dijelove sadasnjih republika Srbije i Crne Gore koje cine Jugoslaviju.
Na sjeverozapadu Sandzak se granici sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu sa Crnom Gorom, na jugu sa Albanijom i na jugoistoku sa Kosovom. 1817. - Sandzak pod upravom Turske. Sve do balkanskih ratova 1912. - 1913., Sandzak je cinio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedistem u Novom Pazaru. Da bi se dala objektivna analiza djelovanja sandzacke muslimanske i kosovske albanske komite, mora se uzeti u obzir polozaj sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca i od Berlinskog kongresa i nakon zavrsetka balkanskih ratova kada Srbija i Crna Gora okupiraju Sandzak i Kosovo. Od tog trenutka zivot sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca je zavrsio od samovolje srbijanskih i crnogorskih vladara. Srbijom je u to vrijeme vladao kralj Petar I Karadjordjevic (1903. - 1918.), a Crnom Gorom knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrovic (1860. - 1918). Zahvaljujuci Rusiji, kao vjecitoj zastitnici Srbije i Crne Gore, ove dvije drzave nakon balkanskih ratova prosiruju svoju teritoriju na racun Sandzaka i Kosova, a bosnjacko i albansko stanovnistvo protjeravaju ili ubijaju, njihovu imovinu otimaju. Mirom u Bukresu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradivima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rozaje, Plav, Gusinje, Tuzi i deo Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Pec i Djakovicu. Srbija dobija slijedece gradove u Sandzaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varos.
Pred sami balkanski rat stampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grckoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teskom stanju potcinjenih hriscana. Ona je isticala da je dosao "poslednji cas obracuna izmedju krsta i polumeseca". Prema tome, bosnjacko stanovnistvo na Balkanskom poluostrvu nije moglo ocekivati nikakvo oslobodjenje od armija balkanskih burzoaskih drzava. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije zavrsetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja bosnjackog stanovnistva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandzaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz srbijanskog dijela 40,000 Bosnjaka.
Za Bosnu i Sandzak su se drugi uvijek otimali. Svi su ih zeleli za sebe, ali bez Bosnjaka. Izbijanjem drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, 6. aprila 1941., Sandzak okupiraju jedinice njemacke i italijanske vojske. Prema njihovom dogovoru, stvorena je demarkaciona linija (linija razgranicenja) u Sandzaku. U njemacku zonu ulaze slijedeci srezovi: Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varos, a u italijansku Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin. U isto vrijeme u Sandzaku okupiraju jedinice albanske vojske, naravno - po odobrenju njemackih vlasti. U tom otimanju oko teritorije Sandzaka, nakon sto je okupirana Bosna i Hercegovina, nasla se i novoformirana ustaska NDH (Nezavisna Drzava Hrvatska) na cijem se celu nalazio poglavnik Ante Pavelic. Njegov san je bio stvaranje velike hrvatske drzave koja bi se prostirala od Istre na zapadu, do Sandzaka na istoku, i od Boke Kotorske na jugu, do Subotice na severu. Taj svoj cilj Pavelic je i ostvario zahvaljujici naklodnosti koju je uzivao kod Hitlera. S druge strane, Sandzak je bio predmet i veliko-srpskih imperijalistickih aspiracija.
Na kraju i Albanija je polagala pravo na neke delove Sandzaka kao sto su: Rozaje, Plav i Gusinje, iako su Bosnjaci uvijek cinili vecinu stanovnistva tih opstina. I Albanija je pod pokroviteljstvom fasisticke Italije uspjela da okupira ove opstine. Oruzanje formacije NDH, ustase i domobrani, ostali su u sandzackim sezovima: Priboju, Prijepolju, Novoj Varosi, i Pljevljima nepunih pet meseci - do 7. septembra 1941. godine. Za novostvorenu NDH, teritorije Bosne i Sandzaka su bile prevelik zalogaj. Civilne i vojne vlasti te drzave su zbog terora koji su poceli da sprovede nad srpskim i bosnjackim stanovnistvom su morale, po naredjenju Njemaca, da odmah napuste Sandzak, a kasnije i istocnu Bosnu.
U jesen 1941. skoro citav Sandzak je pripao Italiji. Sredinom decembra 1941. Draza Mihajlovic objavljuje naredbu pod nazivom "Instrukcije" u kome se od cetnickih komandanata na terenu zahtijva ciscenje Bosne i Sandzaka od bosnjackog zivlja. Tada je Bosnjacima zaprijtila opasnost od fizickog istrijebljenja s ovih prostora. Pouceni uzasnim iskustvom koji su dozivejli od strane Srba i Crnogoraca za vrijme i poslije balkanskih ratova sandzacki prvaci pocinju da organizuju svoj narod za odbranu od nadolazece cetnicke opasnosti. Na pocetku rata cak su i mnoge snage pod partizanskom komandom imale isti odnos prema Bosnjacima kao i cetnici. Na cetnickom udaru su se najprije nasli podrucija sedam sezova u istocnoj Bosni: Foca, Cajnice, Gorazde, Visegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica. Danas nakon 60 godina od prvih masovnih pokolja koje su cetnici napravili na podruciju Srebrenice ponavlja se isti scenario, al sada uz znanje i saglasnost Evrope i OUN-a. Desetine hiljada ljudi, zena i dece ubijeno je i proterjano sa svojih imanja.
Sandzak
Sandzak je regija na granici Srbije i Crne Gore koja pokriva oko 8.000 km2, a njegovo srediste je Novi Pazar na cijoj opstini zivi oko 100.000 ljudi. Sandzak obuhvata opstine Priboj, Nova Varos, Pljevlja, Prijepolje, Sjenica, Tutin i Novi Pazar, u Srbiji, te Bijelo Polje (Akova), Berane, Rozaje i Plav u Crnoj Gori. Prema popisu stanovnistva Srbije 2002., Bosnjaci su vecina samo u tri opstine srbijanskog djela Sandzaka (Tutin, Sjenica i Novi Pazar).
Novi Pazar je nekada bio sjediste sandzaka, po cemu je regija i dobila ime. Sandzak je od 1578. do 1877. bio sastavni dio Bosne. Kao zasebna administrativna jedinica unutar Osnamsnkog carstva postojao je do Balkanskih ratova 1912., kada ulazi u sastav Srbije i Crne Gore. U naredne dvije godine Sandzak je napustilo oko 80.000 muslimana, a ubijeno ih je vise hiljada. U godinama koje su uslijedile ubijeno je jos nekoliko hiljada muslimana, a najzloglasniji pokolj zbio se u Sahovicima 1924., kada su ubijana i djeca u naruciju svojih majki. U toku Drugoga svjetskog rata stradalo je oko 15.000 muslimana Sandzaka, a cetnicki vodja Draza Mihajlovic naredio je njegovo "ciscenje" od muslimana. U tom ratu Sandzaklije su pokusale obnoviti svoju drzavotvronost formirajuci Antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja Sandzaka, ali to komunisti nisu dopustili.
Iseljavanje muslimana iz Sandzaka u Tursku i Bosnu nastavljeno je i u vrijeme komunisticke vlasti pa se procjenjuje da danas u Turskoj zivi i do milion potomaka useljenika iz Sandzaka. Posebno tezak period za Sandzak bile su devedesete godine 20. st., kada je iz Sandzaka izbjeglo oko 80.000 uglavnom mladjih ljudi, a ubijeno nekoliko desetina. Stotine muslimana su bile kidnapovane i opljackane. Srbijanske su vlasti posebno pokusale iseliti sjeverozapadni Sandzak kako bi napravile etnicki prekid sa muslimanima Bosne. Padom rezima Slobodana Milosevica politicka pozicija Sandzackih bosnjaka bitno se popravila.
Novi Pazar je nekada bio razvijen grad jer se nalazio na glavnoj komunikaciji iz Istanbula ka zapadu. U vrijeme SFRJ sistematski je zaobilazen u svim razvonjim planovima pa se lokolano stanovnistvo moralo osloniti na vlastitu snalazljivost. Prema procjenama Muslimanskog nacinalnog vijeca Sandzaka 1993., u sandzaku je zivjelo oko 350.000 muslimana koji su cinili 66% ukupnog stanovnistva (530.000). Ostalo su Srbi i Crnogorci. Prema popisu stanovnistva iz 1991.g., pak muslimani cinili oko 54% od 420.000 Sandzaklija. Ove procjene su u znacajnom raskoraku sa podacima zvanicnog popisa stanovnistva u Republici Srbiji 2002. godine.
O vjerskom zivotu u Sandzaku brine se Mesihat Islamske zajednice Sandzaka na celu sa muftijom. Mesihat je, do sada, osnovao medresu u novom pazaru (sa zenskim odjeljenjem u Rozaju) i Fakultet za Islamske studije. Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru otvoren je 2002. godine a drzavni Univerzitet 2006 god.
Novi Pazar je nekada bio sjediste sandzaka, po cemu je regija i dobila ime. Sandzak je od 1578. do 1877. bio sastavni dio Bosne. Kao zasebna administrativna jedinica unutar Osnamsnkog carstva postojao je do Balkanskih ratova 1912., kada ulazi u sastav Srbije i Crne Gore. U naredne dvije godine Sandzak je napustilo oko 80.000 muslimana, a ubijeno ih je vise hiljada. U godinama koje su uslijedile ubijeno je jos nekoliko hiljada muslimana, a najzloglasniji pokolj zbio se u Sahovicima 1924., kada su ubijana i djeca u naruciju svojih majki. U toku Drugoga svjetskog rata stradalo je oko 15.000 muslimana Sandzaka, a cetnicki vodja Draza Mihajlovic naredio je njegovo "ciscenje" od muslimana. U tom ratu Sandzaklije su pokusale obnoviti svoju drzavotvronost formirajuci Antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja Sandzaka, ali to komunisti nisu dopustili.
Iseljavanje muslimana iz Sandzaka u Tursku i Bosnu nastavljeno je i u vrijeme komunisticke vlasti pa se procjenjuje da danas u Turskoj zivi i do milion potomaka useljenika iz Sandzaka. Posebno tezak period za Sandzak bile su devedesete godine 20. st., kada je iz Sandzaka izbjeglo oko 80.000 uglavnom mladjih ljudi, a ubijeno nekoliko desetina. Stotine muslimana su bile kidnapovane i opljackane. Srbijanske su vlasti posebno pokusale iseliti sjeverozapadni Sandzak kako bi napravile etnicki prekid sa muslimanima Bosne. Padom rezima Slobodana Milosevica politicka pozicija Sandzackih bosnjaka bitno se popravila.
Novi Pazar je nekada bio razvijen grad jer se nalazio na glavnoj komunikaciji iz Istanbula ka zapadu. U vrijeme SFRJ sistematski je zaobilazen u svim razvonjim planovima pa se lokolano stanovnistvo moralo osloniti na vlastitu snalazljivost. Prema procjenama Muslimanskog nacinalnog vijeca Sandzaka 1993., u sandzaku je zivjelo oko 350.000 muslimana koji su cinili 66% ukupnog stanovnistva (530.000). Ostalo su Srbi i Crnogorci. Prema popisu stanovnistva iz 1991.g., pak muslimani cinili oko 54% od 420.000 Sandzaklija. Ove procjene su u znacajnom raskoraku sa podacima zvanicnog popisa stanovnistva u Republici Srbiji 2002. godine.
O vjerskom zivotu u Sandzaku brine se Mesihat Islamske zajednice Sandzaka na celu sa muftijom. Mesihat je, do sada, osnovao medresu u novom pazaru (sa zenskim odjeljenjem u Rozaju) i Fakultet za Islamske studije. Internacionalni Univerzitet u Novom Pazaru otvoren je 2002. godine a drzavni Univerzitet 2006 god.
Abonneren op:
Posts (Atom)
