AVDO MEĐEDOVIĆ
Ovo je priča o jednom značajnom narodnom pjevaču i guslaru, kojem kulturna baština nije posvetila dužnu pažnju, iako se u književnim i naučnim krugovima o avdu međedoviću govori kao o najvećem guslaru dvadesetog vijeka i mnogi ga upoređuju sa homerom. O ovom pjevaču narodnih pjesama iz bijelog polja veoma malo se zna i pored toga što se stručnjaci slažu da mu je mjesto barem u školskoj lektiri.
RFE
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera. I da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šadrvana i rekao: "Ovo je Homer", to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svako znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon, može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane. Osiromašiće, kao što je on osiromašio, jer,"u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede", govorio je Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću.
Šta o njemu kaže doktor Novak Kilibarda?
KILIBARDA
Ja pročitam taj ep, na neki način duboko sam impresioniran. Ja sam vec bio doktor nauka i iz te oblasti sam doktorirao usmeno. I ja se začudim. Kakva veličina, čovječe, književna. To je enormno djelo. Znate koliko je dugo to djelo? Koliko "Odiseja" Homerova. Pazite, preko dvanaest hiljada stihova i ja prosto ne vjerujem svojim očima, je li to moguće da je, zaista, jedan novi Homer na našim prostorima.
RFE
Ep Avda Međedovića "Ženidba Smajlagić Mehe" zapisali su jos 1948. godine harvardski profesori, Milman Peri i Albert Lord, pa iako se u svijetu zna da je to jedno od najvećih djela svjetske književnosti, kod nas malo ko zna i prvi stih te velike epske pjesme nastale na Obrovu pored Bijelog Polja, gdje nam osamdesetogodišnji sin Avda Međedovića, Redžo, nastavlja očevu pjesmu, koja počinje sa: "Bože nam pomozi"…
MEĐEDOVIĆ 1
Hoću, ako Bog da, samo da ga često spominjemo, da se Bogom krivo ne kunemo, pa će nama Alah pomagati od svake bijede sačuvati.
RFE
Avdo Međedović je živio do 1955. godine, a sve do tada je guslarska pjesma kod nas bila najčešći oblik kulturne komunikacije, kaže penzionisani profesor i rođak Avda Međedovića, Tule Međedović, u čijoj je kući Avdo bio čest gost.
TULE MEĐEDOVIĆ
On bi sjedio tu u pročelju i onda bi zanjihao guslama i zavio, toliko bi došao ovdje do vrata. On je bio majstor da zainteresira slušaoca. Muha je mogla da se čuje koja prođe sobom. Imao je strašan dar opisivanja. On je konja opisivao po dva sata. Te sedlo tako, te uzenđije takve, te uzda takva, te gore, ona grivna mu okićena sa tim kamenjima, biserima. Taman, kad se zainteresiraju, svi slušaju što će bit, on taman prekine i sjutra veče moraš ponovo doć da ga slušaš.
RFE
Na koji je način Avdo Međedović smišljao svoje epove, govori njegov sin Redžo?
REDŽO MEĐEDOVIĆ
Koliko puta smo ga mi našli kod prozora, tu kafu pije i najrađe bi, ako hoće novu pjesmu da ispjeva, želio da ostane sam. Prvo bi razmišljao i ispušio. On je pušio duvan koliko četvorica, a poslje bi pjeva'.
RFE
Malo je reći da je Avdo Međedović zapostavljen u litetraturi, smatra doktor Novak Kilibarda.
KILIBARDA
Sad sam išao, šetao tuda s prijateljima kroz Bijelo Polje i vidim tu, Risto Ratković - bista, vidim Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović. Ova potonja dvojica su mi bili prijatelji. Bože, bože, zar ne bi bilo stid, intimno, i Rista i Ćamila, Miodraga, da znaju da nema Avda ovdje? Rodonačelnika svih tih pjesnika. Te veličine. Prosto je neshvatljivo da nije već Avdo Međedović jedan od njih, a trebalo je da bude prvi.
RFE
Tri književne smotre, od kojih je posljednja organizovana 1994. godine, je sve što je u Bijelom Polju urađeno na afirmaciji djela velikog guslara, kaže, profesor Tule Međedović.
TULE MEĐEDOVIĆ
Čudi me to što stvarno nema da neko u toj čitanci bar nekoliko stiha i o njemu neka kratka biografija. Ipak, to je fenomen, a to je malo žalosno kad prije zna Amerika, Harvard, nego mi, ovdje, u njegovom rodnom mjestu.
Sead SADIKOVIĆ
Posts tonen met het label kultura. Alle posts tonen
Posts tonen met het label kultura. Alle posts tonen
vrijdag 5 oktober 2007
Bosnjacki Homer
AVDO MEĐEDOVIĆ PJEVAČ EPSKIH PJESAMA
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio - jer U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.
Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu Ženidba Smailagić Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.
Neka se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - "Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen.."
Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: "Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski djelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gdje si ti, ja tu pjevat neću!"
Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učinitikroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Ilijaza Sijarića, godine1925/26. i slijedećih godina - kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nijebilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku nasanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, trisata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao samte ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, poponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu,od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi imlađi, preko zime dokoni - dani kratki a noći duge, i eto ih da čujugusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, okulama - "Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zemanrazgrađuje!" Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem menejedinog, njihovog đaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeđ zapjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostaluusmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija,kojoj na čelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Međedović nijesamo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetičkikorigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.
Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajući mu time čast i uvaženje - a ne znajući da će, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti upoređivan sa Homerom, a još manje znajući koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.
Avdo Međedović je bio krupan čovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim - mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih - stvorenih upravo za pjevača. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati.
Bio je lošeg imovnog stanja: malo kućice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu dućan propao a gusle ostale - da uz njih ljude razgovara: "Bez gusala nema razgovora"... Ja đak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile - nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veće od običnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - "Hajde, Serdare, kreni ih" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da će početi molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nijemolitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: "Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio" - nego često išao pravo u pjesmu - "Čala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takođe u baritonu, tako da se dobija jedno zvučno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biće, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - "Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuće, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.
Preko strune na guslama uvodio je u sobu, među te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mađarije - koje su samo u pjesmi, a inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - "U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju." - "Aman, aman!" uzviknu - Loše gađa, al' dobro pogađa, u kofije medu oči dvije, gdje ga ljube majka i sestrica"... Uzviknu: "Aman, aman, među oči dvije!"
A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam đak - slušam ih i gledam: liče na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - "Mahnu sabljom odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine." Junače se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede mačka.
Veliko je čudo kako je Avdo Međedović mogao da pjeva do pola zimske noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Između dva rata bili smo zemlja seljačka, agrikulturna, pa je pjevača uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti. I biće da je zbog toga - zbog pamćenja svoje prošlosti naš čovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevač, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno činio i Avdo Međedović. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Međedović za njih, a za nas će biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije - za koju će, sigurno je biti značajan sa gledišta motivske građe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.
Zanimljivo će biti da se vidi uticaj Avda Međedovića na druge pjevače, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja - opet kao đak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevača iz toga kraja zapisao četiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih čuli od Avda Međedovića. Te iste - 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je proučavala, naročito s jezičke strane; danas se čuvaju u arhivi rukopisa Akademije.
Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću počeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Međedovića, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoće, a za nas je Avdo Međedović jedan od velikih jugoslovenskih pjevača epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.
Ćamil Sijarić (1988)
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio - jer U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.
Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu Ženidba Smailagić Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.
Neka se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - "Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen.."
Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: "Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski djelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gdje si ti, ja tu pjevat neću!"
Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učinitikroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Ilijaza Sijarića, godine1925/26. i slijedećih godina - kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nijebilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku nasanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, trisata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao samte ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, poponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu,od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi imlađi, preko zime dokoni - dani kratki a noći duge, i eto ih da čujugusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, okulama - "Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zemanrazgrađuje!" Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem menejedinog, njihovog đaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeđ zapjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostaluusmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija,kojoj na čelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Međedović nijesamo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetičkikorigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.
Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajući mu time čast i uvaženje - a ne znajući da će, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti upoređivan sa Homerom, a još manje znajući koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.
Avdo Međedović je bio krupan čovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim - mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih - stvorenih upravo za pjevača. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati.
Bio je lošeg imovnog stanja: malo kućice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu dućan propao a gusle ostale - da uz njih ljude razgovara: "Bez gusala nema razgovora"... Ja đak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile - nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veće od običnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - "Hajde, Serdare, kreni ih" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da će početi molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nijemolitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: "Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio" - nego često išao pravo u pjesmu - "Čala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takođe u baritonu, tako da se dobija jedno zvučno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biće, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - "Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuće, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.
Preko strune na guslama uvodio je u sobu, među te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mađarije - koje su samo u pjesmi, a inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - "U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju." - "Aman, aman!" uzviknu - Loše gađa, al' dobro pogađa, u kofije medu oči dvije, gdje ga ljube majka i sestrica"... Uzviknu: "Aman, aman, među oči dvije!"
A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam đak - slušam ih i gledam: liče na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - "Mahnu sabljom odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine." Junače se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede mačka.
Veliko je čudo kako je Avdo Međedović mogao da pjeva do pola zimske noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Između dva rata bili smo zemlja seljačka, agrikulturna, pa je pjevača uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti. I biće da je zbog toga - zbog pamćenja svoje prošlosti naš čovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevač, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno činio i Avdo Međedović. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Međedović za njih, a za nas će biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije - za koju će, sigurno je biti značajan sa gledišta motivske građe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.
Zanimljivo će biti da se vidi uticaj Avda Međedovića na druge pjevače, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja - opet kao đak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevača iz toga kraja zapisao četiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih čuli od Avda Međedovića. Te iste - 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je proučavala, naročito s jezičke strane; danas se čuvaju u arhivi rukopisa Akademije.
Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću počeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Međedovića, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoće, a za nas je Avdo Međedović jedan od velikih jugoslovenskih pjevača epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.
Ćamil Sijarić (1988)
Abonneren op:
Posts (Atom)
