zaterdag 19 januari 2008
Grad sa književne mape
 |
| Avdo Međedović |
Crnogorsko narodno pozorište prvo je izvelo premijeru adaptacije romana Miodraga Bulatovića ''Crveni petao leti prema nebu'', koju je 1971. godine napisao Veljko Radović a režirao Blagota Eraković. Na toj premijeri upoznao sam već tada slavnog Miodraga Bulatovića, poslije Iva Andrića najprevođenijeg u književnostima južnoslovenskih naroda.
Citirao sam tom prilikom Andrićeve riječi o njemu: ''Ako ga ne pustimo da uđe u Udruženje književnika kroz vrata, taj će kad tad ući kroz dimnjak.'' Tih sedamdesetih godina srijetali smo se u beogradskom Klubu književnika, Fransuska 7, u hotelu ''Crna Gora'' i jedanput u Zagrebu, u Kazališnoj kavani. O književnom djelu Miodraga Bulatovića napisane su hiljade stranica. Stoga, ovim povodom neka budu navedeni fragmenti nekih njegovih pogleda koji su malo korišćeni u medijima.
U drugoj verziji njegovog romana ''Heroj na magarcu'', na mjestu osvete nalazi se zapis o Bijelom Polju: ''Bijelo Polje, koje stoji u ovoj svesci, nije Bijelo Polje s mape. To je Bijelo Polje iz jedne druge topografije, pjesničke. Pozornica krvavih zbivanja, opisanih u ovoj hronici, jedno je drugo Polje, svakako ne Bijelo. Varošici, Polju na Limu, koja je takođe iz sna i od uspomena, dodat je pridjev Bijelo, slikovitosti radi, kontrasta radi, boje radi, ne zbog blaćenja, te su sličnosti s gradom s karte manje više slučajne...'' Kasnije, u jednom intervjuu objasnio je smisao ovog zapisa:
''Da samo pisao o mom Bijelom Polju, slabo bi to polje bilo i ta boja ne bi bila zlatna! Ali, ovako sam napisao knjigu o više polja, sivih, crnih, zlatnih, tek onda će knjiga biti u redu!'' Prilikom posjete Danskoj, povodom prevoda romana ''Gullo'' ponovo je u žiži piščev zavičaj. ''Oni su za moto mog romana uzeli dva stiha svog pjesnika – Ako ubiješ pticu, nijesi ubio njen let. Sve znaju o Bijelom Polju, o mom selu Okladi...''
Miodrag Bulatović bio je pravi majstor tzv. usmene literature. Neprestano je skidao paukove mreže s ustaljenih standarda i šablona, pravio obrte. Na premijeri ''Petla'' u CNP predlagao je da on i takođe sjajan polemičar Igor Mandić iz Zagreba održe intelektualni ring u više rundi. Pričao mi je jedanput s puno nježnosti o posjeti njegove majke Bulatovićima u Ljubljani: piščevoj supruzi Nuši, Aleksandru, Barbari i Matiji. Donijela je, kazao je on, pregršt divljih šipaka.
Bulatović je govorio i ovako: ''Pišući ponovo 'Heroja na magarcu', ja sam se vratio u zavičaj i to tako kao neko što se nečega sjeti pred smrt... Ja zavičaj uvijek vidim u jednoj stravičnoj slici kao neki tren, neku ogromnu zelenu livadu na vrhu planine gdje moji daleki preci mene čekaju. Vratiti se zavičaju znači vratiti se živim spomenicima, vratiti se božanstvenim riječima, jeziku, slikama!''
Miodrag Bulatović rodio se i umro u Crnoj Gori u koju je često dolazio, a u kojoj je malo živio. Trenutak njegove smrti novinar Zoran Sekulić opisao je u knjizi ''Bule, ptica rugalica'': ''15. marta 1991. godine snažna detonacija raznijela je Buletovo veliko i napaćeno srce. Stigao je samo da bespomoćnim ljekarima kaže da mu ostave sat na ruci – neka kuca sat, kad već ne može srce.''
Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Grumen zemlje iz Bijelog Polja u ime zavičajnih pisaca donio je Ljubisav Milićević.
Prvi crnogorski moderni romansijer i nesumnjivo jedan od naših najboljih pjesnika Risto Ratković (1903. – 1954.) poznat je mnogo više po pjesmama o svojoj umrloj ženi i neumrloj ljubavi, ''Ponoć mene'' i ''Ikona'', nego po nadrealistički ozračenim mrtvim rukavicama 1927, zapisao je između ostalog o vjesniku naše moderne Sreten Perović.
Popularisanju Ratkovićevog djela i sjećanju na njega izuzetan doprinos daju ljudi iz njegovog zavičaja, Bijelog Polja utemeljujući tradicionalni poetski festival ''Ratkovićeve večeri poezije''. Tokom festivala u pjesnikovom zavičaju sve na neki čudan način podsjeća na njega.
Idućeg ljeta navršiće se 54. godine od kako je iz života otišao Risto Ratković, pjesnik, koji je tiho ali strasno vjerovao u život ''među javom i međ snom''. I doista taj san koji je u sebi krio koprenu smrti čini se da je natkrilio čitavo Ratkovićevo djelo i pjesničko biće.
Još u trećem razredu osnovne škole u svom je notesu je zapisao da ga ''ne zadovoljava stvarnost, da ona nije sve''. To rano otkriće obilježilo je čitav njegov život. Popunjavanju književnog i ljudskog portreta Rista Ratkovića znatno su doprinijeli i njegovi bliski prijatelji, pisci svojim tekstovima. Jedan od njih je i Žarko Đurović koji je u nekoliko tekstova svjedočio o Ratkoviću i s manje poznate strane.
Sve što je drago iimao, roditelje, ženu, braću, rano je izgubio. Pomirio se s ulogom vječitog gubitnika! Zato je od poezije tražio da iskazuje pakao života. On kome je krik tuđ, kriknuo je: Poezijo, sram te bilo! Tu misao izgovorio je u jecaju. Izgovorio ju je kad je sabrao učinak života i učinak poezije. Ne samo svoje. Poezija u ovom vijeku najčešće je vrludala onim putevima kojima nije koračao život. Pjesnik nije umio da ukaže na put. Umio je samo da naznači njegovo postojanje. I svoj jecaj na neravninama ojađene egzistencije čovjeka – zapisao je Đurović.
Risto Ratković bio je modernist po poetskoj vokaciji. Napisao je znamenitu pjesmu o svojoj rano umrloj ženi. Htio je da u kandilu kao velikom srcu nađe ozarje ljubavi. Umjesto toga doživio je bol. Njegove dvije pjesme ''Ponoć mene'' i ''Ikona'' nezaobilazne su u svim antologijama.
Akademik Ćamil Sijarić postao je znamenit pisac rano – romanom ''Bihorci''. Ali u Bihoru se pročuo i mnogo ranije – kao prvo pismeno dijete u tom kraju. Upoznao sam ga krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, ponekad se družio s grupom studenata iz Kluba književnosti na Filozofskom fkultetu u Sarajevu: pjesnicima Velimirom Miloševićem, Rajkom Petrovim Nogom, proznim piscem Isom Kalačem i sa mnom. Napisao sam novinski prikaz o njegovoj zbirci pripovjedaka ''Sablja'', koju je izdao Grafički zavod Titograd u biblioteci ''Luča''.
Sijarić je objavljivao pripovjetke, romane i putopise a cijeloga svoga vijeka tajno je pisao lirske pjesme. Neko mu je davno, u Skoplju – dok je još bio đak u Velikoj medresi – s mladalačkom odrešitošću rekao da ne može postati pjesnik. ''I nijesam postao, propao sam; i sasvim bih propao da nije bilo proze'', kazao je on. Izgleda i da je proza utjeha za poraz od poezije, ili ipak drugo ime poezije.
Ako je životna mudrost u navikavanju onda je Ćamil Sijarić još za života imao izvjesna iskustva sa smrću. Jer, smrt je prirodna tačka na kraju mnogih njegovih priča kao neumitni znak na kraju čovjekovog uvijek kratkog i nesretnog boravka na zemlji i ispod hladnih zvijezda. ''Svi smo mi ubogi siromasi. Svi smo došli goli na ovaj svijet i goli odlazimo! Nema usta koja umiju kazati što je to svijet, do da je nešto što otiče kao Dunav'', pisao je u svojim romanima i tako ostajao pjesnik, putnik i zanesenjak koji umije da dozove prvobitne slike i oblike svijeta. Zapisao je i ove riječi: ''Sve je nekad zborilo: drvo i kamen, zemlja i trava, pa eto zbog nešta danas ne zbori.''
S mnogo razloga moglo bi se reći da je Ćamil Sijarić pjesnik Sandžaka. On je tu oblast uveo u književnost i do dana današnjeg ostao njen najvjerniji predstavnik. Njegova vizija Bihora neobičan je amalgam poznijeg islamskog fatalizma i crnogorske plahovitosti i čojstva. Danas se i Sandžak i Bihor po njegovoj književnosti prepoznavaju.
Imena Avda Međedovića nema u mnogim književnim istorijama, leksikonima, enciklopedijama... Pa ipak, oko ovog guslara iz Bijelog Polja, odnosno, njegovog obimnog epa ''Ženidba Smailagić Meha'' više decenija lome se koplja najčuvenijih homerologa. Često se djelo ovog savremenog Homera upoređuje s pjesmom o Nibelunzima, epom o Rolanu, Slovom o pohodu Igorovom... Riječ je, dakle, o značajnom čovjeku koji je stvorio najobimniji spjev u slovenskoj usmenoj poeziji (broji ravno 12. 311 stihova). Zabilježena prije skoro osam decenija, poema o Smailagić Mehu dospjela je u Biblioteku harvardskog univerziteta u USA i tu prvi put objavljena 1974. godine. Milman Peri i Albert Lord, istraživači s Harvarda krenuli su na balkanske prostore. Njihov cilj bio je da istraže osobenost muslimanske epike da bi uspostavili saodnos između analitičke i univerzalističke teorije o nastanku Homerovih epova. Jedno od najznačajnijih uočavanja do kojih su došli, jeste pjesnička vrijednost Avda Međedovića i zanimljivost njegovog pjesničkog postupka.
Milorad Bošković
***
Iz razgovora Perija i Lorda u Bijelom Polju 31. jula 1935. godine saznajemo, doduše
šturo, osnovne biografske podatke o Međedoviću: rođen krajem šezdesetih godina 19. vijeka u selu, kasnije prešao u susjedni Obrov. Nije znao ni da čita ni da piše. Krajem vijeka obreo se u osmanlijskoj vojsci, služiće u njoj devet godina od kojih jednu u podnaredničkoj školi u Solunu. U vojsci je naučio i turski jezik. Oženio se u dvadesedevetoj godini i imao petoro djece. Umro je u svom selu 1953. godine.
zondag 16 december 2007
Sandžaki govor
Alija Džogović: NAUČNI RAD NA PODRUČJU BOSANSKOG JEZIKA
Ovaj tekst ima za cilj da ukaže na dijalekatske specifičnosti i lingvističku situaciju sandžačkih govora u kontekstu susjednih dijalekata i bosanskog jezičkog standarda.
Sa aspekta dijalektologije govori Sandžaka pripadaju većim dijelom tipu istočnohercegovačkih govora i drugim dijelom tipu zetsko-sjeničkih govora, prvenstveno po svojim fonološkim, fonetskim i morfološkim specifičnostima. Međutim, i po ovim osobinama i lokalnim karakteristikama, te po leksičkom fondu i njegovom orijentalno-domaćem koloritu koji danas predstavlja poseban sandžački jezički standard, ovi se govori mogu smatrati zasebnim, a pokazuju i punu izdiferenciranost od susjednih lokalnih govora.
Govorne izoglose Sandžaka poklapaju se, uglavnom, sa političko-teritorijalnim granicama ove oblasti i, u izvjesnom smislu, predstavljaju lingvističku i dijalektološku posebnost. Granice sandžačkih govora poklapaju se i sa etničkim areama i etničkom situacijom iz dalje i bliže prošlosti.
Dijalektološke analize pokazuju da i istočniji govori, pored svojih štokavskih, zetsko-sjeničkih osobina, u velikoj mjeri pokazuju i osobine bosanskohercegovačkih govora. Prvo, što je zapadna i jugozapadna varijanta sandžačkih govora koja pripada istočnohercegovačkom dijalektu bila uticajnija, drugo, poslije 1876. godine, ali i kasnije poslije svakog rata ili političkih promjena, stanovništvo iz istočnih bosanskohercegovačkih oblasti selilo se dublje prema Sandžaku, ovdje se naseljavalo ili duže vrijeme zadržavalo na putu prema Orijentu. Ovo stanovništvo uticalo je svojim jezičkim korpusom na sandžačke govore.
Prema oficijelnoj dijalektološkoj karti štokavskog narječja, sandžački govori
u širem smislu ulaze u okvire sljedećih dijalekata: istočnohercegovačkog (oblast
zapadno od linije Sjenica – Brodarevo – Bijelo Polje) i zetsko-sjeničkog (istočno
i južno od pomenute linije). Ipak, govor Sandžaka, po svojim glavnim osobinama
i istorijskom razvitku, je kompaktan. Međutim, po nekim specifičnostima sandžački jezički korpus čini nekoliko lokalnih govora ili posebnih dijalekatskih areala, kao:
1. zapadno i jugozapadno sandžački govorni tip (Pljevlja, Brodarevo, Prijepolje,
Priboj, Nova Varoš);
2. centralni sandžački govorni tip (Bijelo Polje, Berane – odnosno Gornji i Donji
Bihor);
3. jugoistočni govorni tip (Plav, Gusinje);
4. sjeveroistočni govorni tip (Sjenica, Novi Pazar);
5. istočni govorni tip (Rožaje, Tutin, Poibarje do Ribarića).
Ova podjela sandžačkih govora na govorne tipove može se smatrati uslovnom s obzirom da se njihove govorne osobine višestruko prepliću i može biti rizično u naučnom pogledu ako bi se među njima povlačile neke »tvrde« granice. Ovdje se, uglavnom, može govoriti o dijalekatskim izoglosama i lokalnim specifičnostima. Za određivanje pravaca kojima se pružaju izoglose lokalnih sandžačkih govora potrebna su sistematska istraživanja u ovoj oblasti lingvističkih disciplina i potvrđivanja dosadašnjih naučnih rezultata.
U većem dijelu sandžačkih govora fonološki sistem je uglavnom ujednačen i karakteriše ga jedan broj fonema. Neke izuzetke nalazimo u »graničnim« govorima (plavsko-gusinjski areal, rožajski sa Poibarjem, te novopazarski areal). Ovi se izuzeci uglavnom odnose na gubljenje opozicije između fonema l, lj, odnosno na umekšavanje izgovora fonema l ispred vokala prednjeg reda (e, i), zatim umekšavanje
fonema č (č>č`/ć) u novopazarskom kraju, ikavski refleks starog glasa jat ( ) u gusinjskom kraju, kao i refleks starih poluglasnika u gusinjskom i plavskom kraju
gdje se i danas čuva poluglasnička boja i gdje vokalski sistem šest fonema (u, i, o, e, a, ae (ili ea). Situacija sa refleksom poluglasnika i čuvanje poluglasničke nijanse predstavlja izvjestan arhaizam u odnosu na ostale sandžačke govore.
Umekšanost fonema l posljedica je uticaja sa strane (albanskog fonološkog sistema, reflektuje se u sredinama gdje je stanovništvo mješovito ili se graniči). Jedna tipično sandžačka fonološa karakteristika je stabilnost spiranta h u svim pozicijama i to samo u govoru bošnjačkog stanovništva, dok se u govoru pravoslavaca ova fonema u nekim regijama, i u nekim pozicijama, gubi. Stabilnost fonema h sandžačke govore najčvršće povezuje sa bosansko-hercegovačkim govorima i sa frekventnom orijentalnom leksikom sandžačke govore uključuje u korpus bosanskog jezika.
U govorima Sandžaka refleksi starog glasa jat ( ) uglavnom su i po pravilu dvosložni (ije, je, odnosno iie, ie). Ovakav refleks je dominantan i može se smatrati
standardnim, što sandžačke govore, takođe, čini bliskim refleksima jata ( ) u bosansko-hercegovačkim govorima. Sem dvosložnog refleksa starog glasa jat ( ), za sandžačke govore karakteristični su, svakako u manjoj mjeri, i drugi refleksi:
diftonski (jednosložni) ie, kao i jednosložni refleksi u pravcu e, pa čak i u pravcu i. Ekavski refleks glasa jat ( ) karakterističan je za novopazarsko - sjenički govorni tip, prvenstveno tamo gdje je on u kontaktu sa susjednim ekavskim govorima. Međutim, u govoru Bijelog Polja sa širom okolinom, kao i u novopazarskom i sjeničkom kraju, i to samo kod bošnjačkog stanovništva, kratko jat ( ) ima refleks e, kao u ekavskim govorima.
Lingvistički reultati pokazuju da je u ovim oblastima govor ijekavsko - ekavski (dugo jat daje refleks ije, kratko jat daje refleks e). U govoru Gusinja i šire okoline, opet samo kod bošnjačkog stanovništva, evidentiran je ikavski refleks starog glasa jat ( ). Ova pojava u nauci o dijalektima i govorima još nije definitivno razjašnjena, a najprije bi mogla biti glasovna evolucija koja je išla pravcem od ie prema i-. Dakle, ovdje ćemo imati: mliko, sino, svića, pisak (= pijesak), liska (= lijeska). Evidentirano je da samo dugo jat ( ) daje refleks i, međutim kratko jat ( ) daje refleks je, što kao posljedicu ima jotovanje dentalnih konsonanata, kao na primjer: ć`erati, đevojka, s`edi, l`eto (ljeto), itd. Gusinjski ikavizam očekuje detaljnija istraživanja, ali u neko mirno buduće vrijeme. Što se tiče akcentuacije u govorima Sandžaka, ona je uglavnom starija štokavska.
Veći dio sandžačkih govora karakteriše sistem od tri akcenta (oba silazna i dugi uzlazni), kao i predakcenatski kvantitet. Plavsko-gusinjski govori pokazuju još arhaičnije stanje, gdje se silazni akcenti javljaju i na ultimi i penultimi. Za zapadnije sandžačke govore karakterističan je i četvoroakcenatski sistem (oba silazna i oba uzlazna) i postakcenatski kvantitet, što ove govore približava standardnoj prozodiji i jezičkom književnom standardu. Međutim, u nekim arealima mjesto silaznih akcenata nije uvijek u funkciji standardne akcentuacije. Akcenatski standard najpotpunije je zastupljen u onim sandžačkim govorima koji pripadaju istočnohercegovačkom dijalekatskom tipu.
Karakteristika nekih sandžačkih govora je, pored ostalog, i gubljenje opozicije između padeža mjesta i padeža pravca. Uvijek je u funkciji oblik akuzativa. U oblasti sintakse padeža, sintakse glagolskih oblika, kongruencije, morfoloških konstrukcija i sličnih kategorija postoje mnoge specifičnosti u govorima Sanžaka. Skoro da je najtipičnija karakteristika i posebnost sandžačkih govora leksički fond obogaćen orijentalnom leksikom, uglavnom turskog, arapskog i persijskog porijekla. Ova se leksika vjekovima adaptirala i srodila sa onom »domaćeg porijekla« u svim lingvističkim dimenzijama.
Preuzeti orijentalni glosarij bio je od velikog značaja jer je u semantičkom smislu upotpunio ono što je nedostajalo dotadašnjem leksičkom fondu. Lingvistička misija orijentalne leksike bila je od ogromnog značaja i ona se danas osjeća kao jedinstven leksički korpus u okvirima sandžačkih govora. S obzirom na zajedničku i neprekinutu sudbinu i život naroda Sandžaka i BiH, ova leksička kategorija uključuje sandžačke govore u bogati rječnik i lingvistički korpus bosanskog jezika.
Ovaj tekst ima za cilj da ukaže na dijalekatske specifičnosti i lingvističku situaciju sandžačkih govora u kontekstu susjednih dijalekata i bosanskog jezičkog standarda.
Sa aspekta dijalektologije govori Sandžaka pripadaju većim dijelom tipu istočnohercegovačkih govora i drugim dijelom tipu zetsko-sjeničkih govora, prvenstveno po svojim fonološkim, fonetskim i morfološkim specifičnostima. Međutim, i po ovim osobinama i lokalnim karakteristikama, te po leksičkom fondu i njegovom orijentalno-domaćem koloritu koji danas predstavlja poseban sandžački jezički standard, ovi se govori mogu smatrati zasebnim, a pokazuju i punu izdiferenciranost od susjednih lokalnih govora.
Govorne izoglose Sandžaka poklapaju se, uglavnom, sa političko-teritorijalnim granicama ove oblasti i, u izvjesnom smislu, predstavljaju lingvističku i dijalektološku posebnost. Granice sandžačkih govora poklapaju se i sa etničkim areama i etničkom situacijom iz dalje i bliže prošlosti.
Dijalektološke analize pokazuju da i istočniji govori, pored svojih štokavskih, zetsko-sjeničkih osobina, u velikoj mjeri pokazuju i osobine bosanskohercegovačkih govora. Prvo, što je zapadna i jugozapadna varijanta sandžačkih govora koja pripada istočnohercegovačkom dijalektu bila uticajnija, drugo, poslije 1876. godine, ali i kasnije poslije svakog rata ili političkih promjena, stanovništvo iz istočnih bosanskohercegovačkih oblasti selilo se dublje prema Sandžaku, ovdje se naseljavalo ili duže vrijeme zadržavalo na putu prema Orijentu. Ovo stanovništvo uticalo je svojim jezičkim korpusom na sandžačke govore.
Prema oficijelnoj dijalektološkoj karti štokavskog narječja, sandžački govori
u širem smislu ulaze u okvire sljedećih dijalekata: istočnohercegovačkog (oblast
zapadno od linije Sjenica – Brodarevo – Bijelo Polje) i zetsko-sjeničkog (istočno
i južno od pomenute linije). Ipak, govor Sandžaka, po svojim glavnim osobinama
i istorijskom razvitku, je kompaktan. Međutim, po nekim specifičnostima sandžački jezički korpus čini nekoliko lokalnih govora ili posebnih dijalekatskih areala, kao:
1. zapadno i jugozapadno sandžački govorni tip (Pljevlja, Brodarevo, Prijepolje,
Priboj, Nova Varoš);
2. centralni sandžački govorni tip (Bijelo Polje, Berane – odnosno Gornji i Donji
Bihor);
3. jugoistočni govorni tip (Plav, Gusinje);
4. sjeveroistočni govorni tip (Sjenica, Novi Pazar);
5. istočni govorni tip (Rožaje, Tutin, Poibarje do Ribarića).
Ova podjela sandžačkih govora na govorne tipove može se smatrati uslovnom s obzirom da se njihove govorne osobine višestruko prepliću i može biti rizično u naučnom pogledu ako bi se među njima povlačile neke »tvrde« granice. Ovdje se, uglavnom, može govoriti o dijalekatskim izoglosama i lokalnim specifičnostima. Za određivanje pravaca kojima se pružaju izoglose lokalnih sandžačkih govora potrebna su sistematska istraživanja u ovoj oblasti lingvističkih disciplina i potvrđivanja dosadašnjih naučnih rezultata.
U većem dijelu sandžačkih govora fonološki sistem je uglavnom ujednačen i karakteriše ga jedan broj fonema. Neke izuzetke nalazimo u »graničnim« govorima (plavsko-gusinjski areal, rožajski sa Poibarjem, te novopazarski areal). Ovi se izuzeci uglavnom odnose na gubljenje opozicije između fonema l, lj, odnosno na umekšavanje izgovora fonema l ispred vokala prednjeg reda (e, i), zatim umekšavanje
fonema č (č>č`/ć) u novopazarskom kraju, ikavski refleks starog glasa jat ( ) u gusinjskom kraju, kao i refleks starih poluglasnika u gusinjskom i plavskom kraju
gdje se i danas čuva poluglasnička boja i gdje vokalski sistem šest fonema (u, i, o, e, a, ae (ili ea). Situacija sa refleksom poluglasnika i čuvanje poluglasničke nijanse predstavlja izvjestan arhaizam u odnosu na ostale sandžačke govore.
Umekšanost fonema l posljedica je uticaja sa strane (albanskog fonološkog sistema, reflektuje se u sredinama gdje je stanovništvo mješovito ili se graniči). Jedna tipično sandžačka fonološa karakteristika je stabilnost spiranta h u svim pozicijama i to samo u govoru bošnjačkog stanovništva, dok se u govoru pravoslavaca ova fonema u nekim regijama, i u nekim pozicijama, gubi. Stabilnost fonema h sandžačke govore najčvršće povezuje sa bosansko-hercegovačkim govorima i sa frekventnom orijentalnom leksikom sandžačke govore uključuje u korpus bosanskog jezika.
U govorima Sandžaka refleksi starog glasa jat ( ) uglavnom su i po pravilu dvosložni (ije, je, odnosno iie, ie). Ovakav refleks je dominantan i može se smatrati
standardnim, što sandžačke govore, takođe, čini bliskim refleksima jata ( ) u bosansko-hercegovačkim govorima. Sem dvosložnog refleksa starog glasa jat ( ), za sandžačke govore karakteristični su, svakako u manjoj mjeri, i drugi refleksi:
diftonski (jednosložni) ie, kao i jednosložni refleksi u pravcu e, pa čak i u pravcu i. Ekavski refleks glasa jat ( ) karakterističan je za novopazarsko - sjenički govorni tip, prvenstveno tamo gdje je on u kontaktu sa susjednim ekavskim govorima. Međutim, u govoru Bijelog Polja sa širom okolinom, kao i u novopazarskom i sjeničkom kraju, i to samo kod bošnjačkog stanovništva, kratko jat ( ) ima refleks e, kao u ekavskim govorima.
Lingvistički reultati pokazuju da je u ovim oblastima govor ijekavsko - ekavski (dugo jat daje refleks ije, kratko jat daje refleks e). U govoru Gusinja i šire okoline, opet samo kod bošnjačkog stanovništva, evidentiran je ikavski refleks starog glasa jat ( ). Ova pojava u nauci o dijalektima i govorima još nije definitivno razjašnjena, a najprije bi mogla biti glasovna evolucija koja je išla pravcem od ie prema i-. Dakle, ovdje ćemo imati: mliko, sino, svića, pisak (= pijesak), liska (= lijeska). Evidentirano je da samo dugo jat ( ) daje refleks i, međutim kratko jat ( ) daje refleks je, što kao posljedicu ima jotovanje dentalnih konsonanata, kao na primjer: ć`erati, đevojka, s`edi, l`eto (ljeto), itd. Gusinjski ikavizam očekuje detaljnija istraživanja, ali u neko mirno buduće vrijeme. Što se tiče akcentuacije u govorima Sandžaka, ona je uglavnom starija štokavska.
Veći dio sandžačkih govora karakteriše sistem od tri akcenta (oba silazna i dugi uzlazni), kao i predakcenatski kvantitet. Plavsko-gusinjski govori pokazuju još arhaičnije stanje, gdje se silazni akcenti javljaju i na ultimi i penultimi. Za zapadnije sandžačke govore karakterističan je i četvoroakcenatski sistem (oba silazna i oba uzlazna) i postakcenatski kvantitet, što ove govore približava standardnoj prozodiji i jezičkom književnom standardu. Međutim, u nekim arealima mjesto silaznih akcenata nije uvijek u funkciji standardne akcentuacije. Akcenatski standard najpotpunije je zastupljen u onim sandžačkim govorima koji pripadaju istočnohercegovačkom dijalekatskom tipu.
Karakteristika nekih sandžačkih govora je, pored ostalog, i gubljenje opozicije između padeža mjesta i padeža pravca. Uvijek je u funkciji oblik akuzativa. U oblasti sintakse padeža, sintakse glagolskih oblika, kongruencije, morfoloških konstrukcija i sličnih kategorija postoje mnoge specifičnosti u govorima Sanžaka. Skoro da je najtipičnija karakteristika i posebnost sandžačkih govora leksički fond obogaćen orijentalnom leksikom, uglavnom turskog, arapskog i persijskog porijekla. Ova se leksika vjekovima adaptirala i srodila sa onom »domaćeg porijekla« u svim lingvističkim dimenzijama.
Preuzeti orijentalni glosarij bio je od velikog značaja jer je u semantičkom smislu upotpunio ono što je nedostajalo dotadašnjem leksičkom fondu. Lingvistička misija orijentalne leksike bila je od ogromnog značaja i ona se danas osjeća kao jedinstven leksički korpus u okvirima sandžačkih govora. S obzirom na zajedničku i neprekinutu sudbinu i život naroda Sandžaka i BiH, ova leksička kategorija uključuje sandžačke govore u bogati rječnik i lingvistički korpus bosanskog jezika.
dinsdag 9 oktober 2007
Historija Sandzaka
Sandzak od 1817. do 1908.
U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju.
Sandzak je predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast. Na Turskom jeziku, ime "Sandzak" znaci "zastava". Pri podjeli Carstva na upravna podrucija, ime Sandzak je zadrzalo i predstavljalo je upravnu oblast drugog stepena. Upravna oblast prvog stepena je bio Ejalet ili Pasaluk.
Novopazarski Sandzak je jedan od sest sandzaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pasaluka. Od samog pocetka Osmanske uprave on je prestavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pasaluku. U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlucuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepustajuci upravu nad Novopazarskim Sandzakom Turskoj. Bosnjaci panicno odbijaju ovu odluku i pripremaju se za pruzanje oruzanog otpora.
Da bi slomio otpor bosanskih muslimana, austrijski car i kralj Franjo Josif salje ogromnu vojsku od 300,000 vojnika. Tek nakon tri meseca teskih borbi, Austro-Ugarska vojska je usla u Sarajevo. Iako je bosnjacki narod docekao Austro-Ugarsku kao nevjernicku, katolicku silu, kaja ih zeli pokrstiti, ona je stvorila neuporedivo bolje uslove za opstanak Bosnjaka od uslova koji su vladali u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Da bi donekle ublazila nepovjerenje Bosnjaka, nova je vlast vec 1882. pristupila organizovanju Islamske verske zajednice (IVZ). Nova vlast je gledala na svaki nacin da onemoguci daljni utjecaj Turske u Bosni i Hercegovini, pa je zato odbila prihvatiti imenovanje reis-ul-uleme od vrhovnog islamskog starjesine seih-ul-islama cije je sjediste bilo u Istambulu. Ali, to je izazvalo zahtjev za vjerskom autonomijom, koji ce kasnije pokrenuti Bosnjake na autonomni pokret. Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski Sandzak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedece kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varos, Prijepolje, Pljevlja, Trgoviste sa Pesterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolasin (Vranes). Povremeno su u sastav Novopazarskog Sandzaka ulazili Plav i Gusinje, a duzi period su bili u sastavu Skadarskog Sandzaka, a danas ova dva grada ponovo ulaze u sastav Sandzaka. Danas Sandzak je naziv podrucija koje obuhvata dijelove sadasnjih republika Srbije i Crne Gore koje cine Jugoslaviju.
Na sjeverozapadu Sandzak se granici sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu sa Crnom Gorom, na jugu sa Albanijom i na jugoistoku sa Kosovom. 1817. - Sandzak pod upravom Turske. Sve do balkanskih ratova 1912. - 1913., Sandzak je cinio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedistem u Novom Pazaru. Da bi se dala objektivna analiza djelovanja sandzacke muslimanske i kosovske albanske komite, mora se uzeti u obzir polozaj sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca i od Berlinskog kongresa i nakon zavrsetka balkanskih ratova kada Srbija i Crna Gora okupiraju Sandzak i Kosovo. Od tog trenutka zivot sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca je zavrsio od samovolje srbijanskih i crnogorskih vladara. Srbijom je u to vrijeme vladao kralj Petar I Karadjordjevic (1903. - 1918.), a Crnom Gorom knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrovic (1860. - 1918). Zahvaljujuci Rusiji, kao vjecitoj zastitnici Srbije i Crne Gore, ove dvije drzave nakon balkanskih ratova prosiruju svoju teritoriju na racun Sandzaka i Kosova, a bosnjacko i albansko stanovnistvo protjeravaju ili ubijaju, njihovu imovinu otimaju. Mirom u Bukresu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradivima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rozaje, Plav, Gusinje, Tuzi i deo Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Pec i Djakovicu. Srbija dobija slijedece gradove u Sandzaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varos.
Pred sami balkanski rat stampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grckoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teskom stanju potcinjenih hriscana. Ona je isticala da je dosao "poslednji cas obracuna izmedju krsta i polumeseca". Prema tome, bosnjacko stanovnistvo na Balkanskom poluostrvu nije moglo ocekivati nikakvo oslobodjenje od armija balkanskih burzoaskih drzava. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije zavrsetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja bosnjackog stanovnistva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandzaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz srbijanskog dijela 40,000 Bosnjaka.
Za Bosnu i Sandzak su se drugi uvijek otimali. Svi su ih zeleli za sebe, ali bez Bosnjaka. Izbijanjem drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, 6. aprila 1941., Sandzak okupiraju jedinice njemacke i italijanske vojske. Prema njihovom dogovoru, stvorena je demarkaciona linija (linija razgranicenja) u Sandzaku. U njemacku zonu ulaze slijedeci srezovi: Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varos, a u italijansku Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin. U isto vrijeme u Sandzaku okupiraju jedinice albanske vojske, naravno - po odobrenju njemackih vlasti. U tom otimanju oko teritorije Sandzaka, nakon sto je okupirana Bosna i Hercegovina, nasla se i novoformirana ustaska NDH (Nezavisna Drzava Hrvatska) na cijem se celu nalazio poglavnik Ante Pavelic. Njegov san je bio stvaranje velike hrvatske drzave koja bi se prostirala od Istre na zapadu, do Sandzaka na istoku, i od Boke Kotorske na jugu, do Subotice na severu. Taj svoj cilj Pavelic je i ostvario zahvaljujici naklodnosti koju je uzivao kod Hitlera. S druge strane, Sandzak je bio predmet i veliko-srpskih imperijalistickih aspiracija.
Na kraju i Albanija je polagala pravo na neke delove Sandzaka kao sto su: Rozaje, Plav i Gusinje, iako su Bosnjaci uvijek cinili vecinu stanovnistva tih opstina. I Albanija je pod pokroviteljstvom fasisticke Italije uspjela da okupira ove opstine. Oruzanje formacije NDH, ustase i domobrani, ostali su u sandzackim sezovima: Priboju, Prijepolju, Novoj Varosi, i Pljevljima nepunih pet meseci - do 7. septembra 1941. godine. Za novostvorenu NDH, teritorije Bosne i Sandzaka su bile prevelik zalogaj. Civilne i vojne vlasti te drzave su zbog terora koji su poceli da sprovede nad srpskim i bosnjackim stanovnistvom su morale, po naredjenju Njemaca, da odmah napuste Sandzak, a kasnije i istocnu Bosnu.
U jesen 1941. skoro citav Sandzak je pripao Italiji. Sredinom decembra 1941. Draza Mihajlovic objavljuje naredbu pod nazivom "Instrukcije" u kome se od cetnickih komandanata na terenu zahtijva ciscenje Bosne i Sandzaka od bosnjackog zivlja. Tada je Bosnjacima zaprijtila opasnost od fizickog istrijebljenja s ovih prostora. Pouceni uzasnim iskustvom koji su dozivejli od strane Srba i Crnogoraca za vrijme i poslije balkanskih ratova sandzacki prvaci pocinju da organizuju svoj narod za odbranu od nadolazece cetnicke opasnosti. Na pocetku rata cak su i mnoge snage pod partizanskom komandom imale isti odnos prema Bosnjacima kao i cetnici. Na cetnickom udaru su se najprije nasli podrucija sedam sezova u istocnoj Bosni: Foca, Cajnice, Gorazde, Visegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica. Danas nakon 60 godina od prvih masovnih pokolja koje su cetnici napravili na podruciju Srebrenice ponavlja se isti scenario, al sada uz znanje i saglasnost Evrope i OUN-a. Desetine hiljada ljudi, zena i dece ubijeno je i proterjano sa svojih imanja.
U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju.
Sandzak je predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast. Na Turskom jeziku, ime "Sandzak" znaci "zastava". Pri podjeli Carstva na upravna podrucija, ime Sandzak je zadrzalo i predstavljalo je upravnu oblast drugog stepena. Upravna oblast prvog stepena je bio Ejalet ili Pasaluk.
Novopazarski Sandzak je jedan od sest sandzaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pasaluka. Od samog pocetka Osmanske uprave on je prestavljao posebnu cjelinu u Bosanskom pasaluku. U zajednickim granicama Bosna i Sandzak postoje od Karalovackog mira 1699. To stanje se mijenja 1878. na Berlinskom kongresu, kada Sandzak ostaje u sastavu Turske Carevine, a Bosna potpada pod Austriju. Velike evropske sile, uz saglasnost Rusije i Turske, odlucuju na Berlinskom kongresu da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, prepustajuci upravu nad Novopazarskim Sandzakom Turskoj. Bosnjaci panicno odbijaju ovu odluku i pripremaju se za pruzanje oruzanog otpora.
Da bi slomio otpor bosanskih muslimana, austrijski car i kralj Franjo Josif salje ogromnu vojsku od 300,000 vojnika. Tek nakon tri meseca teskih borbi, Austro-Ugarska vojska je usla u Sarajevo. Iako je bosnjacki narod docekao Austro-Ugarsku kao nevjernicku, katolicku silu, kaja ih zeli pokrstiti, ona je stvorila neuporedivo bolje uslove za opstanak Bosnjaka od uslova koji su vladali u Srbiji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Da bi donekle ublazila nepovjerenje Bosnjaka, nova je vlast vec 1882. pristupila organizovanju Islamske verske zajednice (IVZ). Nova vlast je gledala na svaki nacin da onemoguci daljni utjecaj Turske u Bosni i Hercegovini, pa je zato odbila prihvatiti imenovanje reis-ul-uleme od vrhovnog islamskog starjesine seih-ul-islama cije je sjediste bilo u Istambulu. Ali, to je izazvalo zahtjev za vjerskom autonomijom, koji ce kasnije pokrenuti Bosnjake na autonomni pokret. Prema Berlinskom ugovoru iz 1878., Novopazarski Sandzak, kao dio starog Bosanskog vilajeta, obuhvatao je slijedece kaze (okruge): Novi Pazar, Sjenicu, Novu Varos, Prijepolje, Pljevlja, Trgoviste sa Pesterom, Berane, Mojkovac, Bijelo Polje i Kolasin (Vranes). Povremeno su u sastav Novopazarskog Sandzaka ulazili Plav i Gusinje, a duzi period su bili u sastavu Skadarskog Sandzaka, a danas ova dva grada ponovo ulaze u sastav Sandzaka. Danas Sandzak je naziv podrucija koje obuhvata dijelove sadasnjih republika Srbije i Crne Gore koje cine Jugoslaviju.
Na sjeverozapadu Sandzak se granici sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom, na jugozapadu sa Crnom Gorom, na jugu sa Albanijom i na jugoistoku sa Kosovom. 1817. - Sandzak pod upravom Turske. Sve do balkanskih ratova 1912. - 1913., Sandzak je cinio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedistem u Novom Pazaru. Da bi se dala objektivna analiza djelovanja sandzacke muslimanske i kosovske albanske komite, mora se uzeti u obzir polozaj sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca i od Berlinskog kongresa i nakon zavrsetka balkanskih ratova kada Srbija i Crna Gora okupiraju Sandzak i Kosovo. Od tog trenutka zivot sandzackih Bosnjaka i kosovskih Albanaca je zavrsio od samovolje srbijanskih i crnogorskih vladara. Srbijom je u to vrijeme vladao kralj Petar I Karadjordjevic (1903. - 1918.), a Crnom Gorom knjaz, kasnije kralj Nikola I Petrovic (1860. - 1918). Zahvaljujuci Rusiji, kao vjecitoj zastitnici Srbije i Crne Gore, ove dvije drzave nakon balkanskih ratova prosiruju svoju teritoriju na racun Sandzaka i Kosova, a bosnjacko i albansko stanovnistvo protjeravaju ili ubijaju, njihovu imovinu otimaju. Mirom u Bukresu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradivima : Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rozaje, Plav, Gusinje, Tuzi i deo Skadarskog jezera. U Metohiji dobija Pec i Djakovicu. Srbija dobija slijedece gradove u Sandzaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varos.
Pred sami balkanski rat stampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grckoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teskom stanju potcinjenih hriscana. Ona je isticala da je dosao "poslednji cas obracuna izmedju krsta i polumeseca". Prema tome, bosnjacko stanovnistvo na Balkanskom poluostrvu nije moglo ocekivati nikakvo oslobodjenje od armija balkanskih burzoaskih drzava. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije zavrsetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja bosnjackog stanovnistva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandzaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16,500, a iz srbijanskog dijela 40,000 Bosnjaka.
Za Bosnu i Sandzak su se drugi uvijek otimali. Svi su ih zeleli za sebe, ali bez Bosnjaka. Izbijanjem drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, 6. aprila 1941., Sandzak okupiraju jedinice njemacke i italijanske vojske. Prema njihovom dogovoru, stvorena je demarkaciona linija (linija razgranicenja) u Sandzaku. U njemacku zonu ulaze slijedeci srezovi: Novi Pazar, Sjenica, Prijepolje, Priboj i Nova Varos, a u italijansku Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin. U isto vrijeme u Sandzaku okupiraju jedinice albanske vojske, naravno - po odobrenju njemackih vlasti. U tom otimanju oko teritorije Sandzaka, nakon sto je okupirana Bosna i Hercegovina, nasla se i novoformirana ustaska NDH (Nezavisna Drzava Hrvatska) na cijem se celu nalazio poglavnik Ante Pavelic. Njegov san je bio stvaranje velike hrvatske drzave koja bi se prostirala od Istre na zapadu, do Sandzaka na istoku, i od Boke Kotorske na jugu, do Subotice na severu. Taj svoj cilj Pavelic je i ostvario zahvaljujici naklodnosti koju je uzivao kod Hitlera. S druge strane, Sandzak je bio predmet i veliko-srpskih imperijalistickih aspiracija.
Na kraju i Albanija je polagala pravo na neke delove Sandzaka kao sto su: Rozaje, Plav i Gusinje, iako su Bosnjaci uvijek cinili vecinu stanovnistva tih opstina. I Albanija je pod pokroviteljstvom fasisticke Italije uspjela da okupira ove opstine. Oruzanje formacije NDH, ustase i domobrani, ostali su u sandzackim sezovima: Priboju, Prijepolju, Novoj Varosi, i Pljevljima nepunih pet meseci - do 7. septembra 1941. godine. Za novostvorenu NDH, teritorije Bosne i Sandzaka su bile prevelik zalogaj. Civilne i vojne vlasti te drzave su zbog terora koji su poceli da sprovede nad srpskim i bosnjackim stanovnistvom su morale, po naredjenju Njemaca, da odmah napuste Sandzak, a kasnije i istocnu Bosnu.
U jesen 1941. skoro citav Sandzak je pripao Italiji. Sredinom decembra 1941. Draza Mihajlovic objavljuje naredbu pod nazivom "Instrukcije" u kome se od cetnickih komandanata na terenu zahtijva ciscenje Bosne i Sandzaka od bosnjackog zivlja. Tada je Bosnjacima zaprijtila opasnost od fizickog istrijebljenja s ovih prostora. Pouceni uzasnim iskustvom koji su dozivejli od strane Srba i Crnogoraca za vrijme i poslije balkanskih ratova sandzacki prvaci pocinju da organizuju svoj narod za odbranu od nadolazece cetnicke opasnosti. Na pocetku rata cak su i mnoge snage pod partizanskom komandom imale isti odnos prema Bosnjacima kao i cetnici. Na cetnickom udaru su se najprije nasli podrucija sedam sezova u istocnoj Bosni: Foca, Cajnice, Gorazde, Visegrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica. Danas nakon 60 godina od prvih masovnih pokolja koje su cetnici napravili na podruciju Srebrenice ponavlja se isti scenario, al sada uz znanje i saglasnost Evrope i OUN-a. Desetine hiljada ljudi, zena i dece ubijeno je i proterjano sa svojih imanja.
Polozaj Bosnjaka u novom ustavu CG
| HISTORIJA | ||
|
vrijdag 5 oktober 2007
Avdo Medjedovic - Homer sa Obrova
AVDO MEĐEDOVIĆ
Ovo je priča o jednom značajnom narodnom pjevaču i guslaru, kojem kulturna baština nije posvetila dužnu pažnju, iako se u književnim i naučnim krugovima o avdu međedoviću govori kao o najvećem guslaru dvadesetog vijeka i mnogi ga upoređuju sa homerom. O ovom pjevaču narodnih pjesama iz bijelog polja veoma malo se zna i pored toga što se stručnjaci slažu da mu je mjesto barem u školskoj lektiri.
RFE
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera. I da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šadrvana i rekao: "Ovo je Homer", to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svako znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon, može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane. Osiromašiće, kao što je on osiromašio, jer,"u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede", govorio je Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću.
Šta o njemu kaže doktor Novak Kilibarda?
KILIBARDA
Ja pročitam taj ep, na neki način duboko sam impresioniran. Ja sam vec bio doktor nauka i iz te oblasti sam doktorirao usmeno. I ja se začudim. Kakva veličina, čovječe, književna. To je enormno djelo. Znate koliko je dugo to djelo? Koliko "Odiseja" Homerova. Pazite, preko dvanaest hiljada stihova i ja prosto ne vjerujem svojim očima, je li to moguće da je, zaista, jedan novi Homer na našim prostorima.
RFE
Ep Avda Međedovića "Ženidba Smajlagić Mehe" zapisali su jos 1948. godine harvardski profesori, Milman Peri i Albert Lord, pa iako se u svijetu zna da je to jedno od najvećih djela svjetske književnosti, kod nas malo ko zna i prvi stih te velike epske pjesme nastale na Obrovu pored Bijelog Polja, gdje nam osamdesetogodišnji sin Avda Međedovića, Redžo, nastavlja očevu pjesmu, koja počinje sa: "Bože nam pomozi"…
MEĐEDOVIĆ 1
Hoću, ako Bog da, samo da ga često spominjemo, da se Bogom krivo ne kunemo, pa će nama Alah pomagati od svake bijede sačuvati.
RFE
Avdo Međedović je živio do 1955. godine, a sve do tada je guslarska pjesma kod nas bila najčešći oblik kulturne komunikacije, kaže penzionisani profesor i rođak Avda Međedovića, Tule Međedović, u čijoj je kući Avdo bio čest gost.
TULE MEĐEDOVIĆ
On bi sjedio tu u pročelju i onda bi zanjihao guslama i zavio, toliko bi došao ovdje do vrata. On je bio majstor da zainteresira slušaoca. Muha je mogla da se čuje koja prođe sobom. Imao je strašan dar opisivanja. On je konja opisivao po dva sata. Te sedlo tako, te uzenđije takve, te uzda takva, te gore, ona grivna mu okićena sa tim kamenjima, biserima. Taman, kad se zainteresiraju, svi slušaju što će bit, on taman prekine i sjutra veče moraš ponovo doć da ga slušaš.
RFE
Na koji je način Avdo Međedović smišljao svoje epove, govori njegov sin Redžo?
REDŽO MEĐEDOVIĆ
Koliko puta smo ga mi našli kod prozora, tu kafu pije i najrađe bi, ako hoće novu pjesmu da ispjeva, želio da ostane sam. Prvo bi razmišljao i ispušio. On je pušio duvan koliko četvorica, a poslje bi pjeva'.
RFE
Malo je reći da je Avdo Međedović zapostavljen u litetraturi, smatra doktor Novak Kilibarda.
KILIBARDA
Sad sam išao, šetao tuda s prijateljima kroz Bijelo Polje i vidim tu, Risto Ratković - bista, vidim Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović. Ova potonja dvojica su mi bili prijatelji. Bože, bože, zar ne bi bilo stid, intimno, i Rista i Ćamila, Miodraga, da znaju da nema Avda ovdje? Rodonačelnika svih tih pjesnika. Te veličine. Prosto je neshvatljivo da nije već Avdo Međedović jedan od njih, a trebalo je da bude prvi.
RFE
Tri književne smotre, od kojih je posljednja organizovana 1994. godine, je sve što je u Bijelom Polju urađeno na afirmaciji djela velikog guslara, kaže, profesor Tule Međedović.
TULE MEĐEDOVIĆ
Čudi me to što stvarno nema da neko u toj čitanci bar nekoliko stiha i o njemu neka kratka biografija. Ipak, to je fenomen, a to je malo žalosno kad prije zna Amerika, Harvard, nego mi, ovdje, u njegovom rodnom mjestu.
Sead SADIKOVIĆ
Ovo je priča o jednom značajnom narodnom pjevaču i guslaru, kojem kulturna baština nije posvetila dužnu pažnju, iako se u književnim i naučnim krugovima o avdu međedoviću govori kao o najvećem guslaru dvadesetog vijeka i mnogi ga upoređuju sa homerom. O ovom pjevaču narodnih pjesama iz bijelog polja veoma malo se zna i pored toga što se stručnjaci slažu da mu je mjesto barem u školskoj lektiri.
RFE
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera. I da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šadrvana i rekao: "Ovo je Homer", to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svako znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon, može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane. Osiromašiće, kao što je on osiromašio, jer,"u kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede", govorio je Ćamil Sijarić o Avdu Međedoviću.
Šta o njemu kaže doktor Novak Kilibarda?
KILIBARDA
Ja pročitam taj ep, na neki način duboko sam impresioniran. Ja sam vec bio doktor nauka i iz te oblasti sam doktorirao usmeno. I ja se začudim. Kakva veličina, čovječe, književna. To je enormno djelo. Znate koliko je dugo to djelo? Koliko "Odiseja" Homerova. Pazite, preko dvanaest hiljada stihova i ja prosto ne vjerujem svojim očima, je li to moguće da je, zaista, jedan novi Homer na našim prostorima.
RFE
Ep Avda Međedovića "Ženidba Smajlagić Mehe" zapisali su jos 1948. godine harvardski profesori, Milman Peri i Albert Lord, pa iako se u svijetu zna da je to jedno od najvećih djela svjetske književnosti, kod nas malo ko zna i prvi stih te velike epske pjesme nastale na Obrovu pored Bijelog Polja, gdje nam osamdesetogodišnji sin Avda Međedovića, Redžo, nastavlja očevu pjesmu, koja počinje sa: "Bože nam pomozi"…
MEĐEDOVIĆ 1
Hoću, ako Bog da, samo da ga često spominjemo, da se Bogom krivo ne kunemo, pa će nama Alah pomagati od svake bijede sačuvati.
RFE
Avdo Međedović je živio do 1955. godine, a sve do tada je guslarska pjesma kod nas bila najčešći oblik kulturne komunikacije, kaže penzionisani profesor i rođak Avda Međedovića, Tule Međedović, u čijoj je kući Avdo bio čest gost.
TULE MEĐEDOVIĆ
On bi sjedio tu u pročelju i onda bi zanjihao guslama i zavio, toliko bi došao ovdje do vrata. On je bio majstor da zainteresira slušaoca. Muha je mogla da se čuje koja prođe sobom. Imao je strašan dar opisivanja. On je konja opisivao po dva sata. Te sedlo tako, te uzenđije takve, te uzda takva, te gore, ona grivna mu okićena sa tim kamenjima, biserima. Taman, kad se zainteresiraju, svi slušaju što će bit, on taman prekine i sjutra veče moraš ponovo doć da ga slušaš.
RFE
Na koji je način Avdo Međedović smišljao svoje epove, govori njegov sin Redžo?
REDŽO MEĐEDOVIĆ
Koliko puta smo ga mi našli kod prozora, tu kafu pije i najrađe bi, ako hoće novu pjesmu da ispjeva, želio da ostane sam. Prvo bi razmišljao i ispušio. On je pušio duvan koliko četvorica, a poslje bi pjeva'.
RFE
Malo je reći da je Avdo Međedović zapostavljen u litetraturi, smatra doktor Novak Kilibarda.
KILIBARDA
Sad sam išao, šetao tuda s prijateljima kroz Bijelo Polje i vidim tu, Risto Ratković - bista, vidim Ćamil Sijarić, Miodrag Bulatović. Ova potonja dvojica su mi bili prijatelji. Bože, bože, zar ne bi bilo stid, intimno, i Rista i Ćamila, Miodraga, da znaju da nema Avda ovdje? Rodonačelnika svih tih pjesnika. Te veličine. Prosto je neshvatljivo da nije već Avdo Međedović jedan od njih, a trebalo je da bude prvi.
RFE
Tri književne smotre, od kojih je posljednja organizovana 1994. godine, je sve što je u Bijelom Polju urađeno na afirmaciji djela velikog guslara, kaže, profesor Tule Međedović.
TULE MEĐEDOVIĆ
Čudi me to što stvarno nema da neko u toj čitanci bar nekoliko stiha i o njemu neka kratka biografija. Ipak, to je fenomen, a to je malo žalosno kad prije zna Amerika, Harvard, nego mi, ovdje, u njegovom rodnom mjestu.
Sead SADIKOVIĆ
Bosnjacki Homer
AVDO MEĐEDOVIĆ PJEVAČ EPSKIH PJESAMA
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio - jer U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.
Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu Ženidba Smailagić Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.
Neka se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - "Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen.."
Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: "Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski djelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gdje si ti, ja tu pjevat neću!"
Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učinitikroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Ilijaza Sijarića, godine1925/26. i slijedećih godina - kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nijebilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku nasanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, trisata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao samte ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, poponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu,od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi imlađi, preko zime dokoni - dani kratki a noći duge, i eto ih da čujugusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, okulama - "Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zemanrazgrađuje!" Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem menejedinog, njihovog đaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeđ zapjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostaluusmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija,kojoj na čelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Međedović nijesamo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetičkikorigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.
Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajući mu time čast i uvaženje - a ne znajući da će, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti upoređivan sa Homerom, a još manje znajući koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.
Avdo Međedović je bio krupan čovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim - mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih - stvorenih upravo za pjevača. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati.
Bio je lošeg imovnog stanja: malo kućice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu dućan propao a gusle ostale - da uz njih ljude razgovara: "Bez gusala nema razgovora"... Ja đak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile - nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veće od običnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - "Hajde, Serdare, kreni ih" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da će početi molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nijemolitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: "Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio" - nego često išao pravo u pjesmu - "Čala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takođe u baritonu, tako da se dobija jedno zvučno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biće, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - "Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuće, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.
Preko strune na guslama uvodio je u sobu, među te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mađarije - koje su samo u pjesmi, a inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - "U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju." - "Aman, aman!" uzviknu - Loše gađa, al' dobro pogađa, u kofije medu oči dvije, gdje ga ljube majka i sestrica"... Uzviknu: "Aman, aman, među oči dvije!"
A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam đak - slušam ih i gledam: liče na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - "Mahnu sabljom odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine." Junače se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede mačka.
Veliko je čudo kako je Avdo Međedović mogao da pjeva do pola zimske noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Između dva rata bili smo zemlja seljačka, agrikulturna, pa je pjevača uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti. I biće da je zbog toga - zbog pamćenja svoje prošlosti naš čovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevač, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno činio i Avdo Međedović. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Međedović za njih, a za nas će biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije - za koju će, sigurno je biti značajan sa gledišta motivske građe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.
Zanimljivo će biti da se vidi uticaj Avda Međedovića na druge pjevače, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja - opet kao đak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevača iz toga kraja zapisao četiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih čuli od Avda Međedovića. Te iste - 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je proučavala, naročito s jezičke strane; danas se čuvaju u arhivi rukopisa Akademije.
Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću počeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Međedovića, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoće, a za nas je Avdo Međedović jedan od velikih jugoslovenskih pjevača epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.
Ćamil Sijarić (1988)
Amerikanci su nam rekli da imamo Homera. Malo je ko tada u Bijelom Polju i znao za nekakvog Homera, i da je neko gledao Avda Međedovića kako pije vodu sa šedrvana i rekao: Ovo je Homer, to bi prošlo kao dokona lakrdija, jer je svak znao da je Avdo Međedović običan seljak sa Obrova kraj Bijelog Polja, koji se od drugih razlikuje samo po tome što umije da pjeva uz gusle. Ko je dokon može da ga sluša i dangubi, a ko ga sluša pašće na njegove grane, osiromašiće kao što je on osiromašio - jer U kojoj kući gusle gude, tu žižak na tavanu žito ne jede.
Sem ovoga - ništa drugo o Avdu Međedoviću nismo znali, dok nam to nisu Amerikanci kazali. Rekli su nam da imamo Homera! Da je Avdo Međedović jedan od najvećih pjevača epskih pjesama ne samo kod slovenskih naroda nego i u svijetu.
Konkretno: godine 1933, 34. i 35. u novopazarskom kraju i Bijelom Polju boravila je grupa profesora sa katedre za klasične jezike i književnost na Harvardskom univerzitetu u Americi, u Masačusetsu, i zapisivala epske narodne pjesme. Tada su od Avda Međedovića zapisali pjesmu Ženidba Smailagić Meha, dosad najdužu u našoj epici - sa 12310 stihova. Druga po dužini je pjesma Osman-beg Dalibegović i Pavićević Luka, koju su Amerikanci zabilježili takođe od Avda Međedovića. Sadržaj prve pjesme odnosi se na sedamnaesti vijek, na grad Kanjižu koji su Turci dobili 1600. godine, na Budim i njegovog vezira, na vojvodu Petra od Karabogdanske, to jest vezane su za periferne gradove tadašnje turske imperije.
Neka se pobliže upoznamo s Avdom Međedovićem. Na pitanja koja mu je postavio Nikola Vujanović, saradnik Milmana Parija i Alberta Lorda, odgovorio je da ima šezdeset i koju godinu. Da ne umije čitati i pisati. Da ima malo zemljice, da ljeti radi a zimi sjedi - "Volio bih umrijeti od rada nego sjedeti besposlen.."
Da je bio turski vojnik u Solunu devet godina, da je postao narednik. Da se bio toliko izmijenio da ga rođeni otac ne bi poznao. Ispričao je Nikoli Vujanoviću i ovo: "Jednom smo se našli u Iljaza Sijarića u Šipovice, to mi je bratučed. Došao Kasum Rebronja, Radovan Božović, opštinski djelovođa, Ragip Hajdarović, opštinski blagajnik, i tražili da im ja pjevam. Takmičio sam se sa Kasumom Rebronjom, i Kasum će najzad meni: Gdje si ti, ja tu pjevat neću!"
Pokušaću da Avda Međedovića još više približim, a to ću učinitikroz njegovo gostovanje u našoj kući, u kući Ilijaza Sijarića, godine1925/26. i slijedećih godina - kada sam ja bio đak. Meni, đaku, nijebilo da sjedim na patosu među ljudima, pa sam sjedio u ćošku nasanduku. Živjeli smo tada u Godijevu, selu na desnoj obali Lima, trisata hoda od Bijelog Polja, punom kuća i Godijevaca. Gledao samte ljude - da ponovim: odozgo sa sanduka dolje po ćilimu, poponjavama i golom podu, koji su ispunjavali, inače prostranu sobu,od prozora do vrata. Bio je to seljački svijet, ratarski, stariji ljudi imlađi, preko zime dokoni - dani kratki a noći duge, i eto ih da čujugusle i pjesme o starim vremenima, o carevima i gradovima, okulama - "Zeman kule po ćenaru gradi / zeman gradi, zemanrazgrađuje!" Nikad ništa nisu pročitali jer nepismeni su, sem menejedinog, njihovog đaka - gore na sanduku: otud kod njih i žeđ zapjesmama, jer se ne čitaju nego slušaju, to jest: jedina su, uz ostaluusmenu tradiciju, njihova intelektualna komunikacija. U takvoj -i sličnim sredinama, stvarala se i njegova narodna usmena tradicija,kojoj na čelu, svakako stoji epska poezija. Avdo Međedović nijesamo pjevao gotove pjesme, nego ih je dopjevavao, etički i estetičkikorigovao, pa je, prema tome, bio i pjevač i pjesnik.
Gradili su mu mjesto uvrh sobe, uz prozore - ondje gdje mogu da sjednu samo odabrani, dajući mu time čast i uvaženje - a ne znajući da će, poslije pedesetak godina, taj njihov gost biti upoređivan sa Homerom, a još manje znajući koje taj Homer - koji je u nekadašnjoj Jeladi, isto tako pjevao o nekakvim junacima, o Ahilu, o Patroklu, o Prijamu, o gradu Iliosu.
Avdo Međedović je bio krupan čovjek, temeljit, kako se to kaže snopit, ni tanak ni visok kao što su, uporedim - mnogi Crnogorci, od kojih je starinom i poticao. Bio je ramena razvedenih i jakih, prsa širokih - stvorenih upravo za pjevača. Neka kažem i ovo: lijepom figurom glave i svim drugim, odavao je sliku čovjeka u koga se ima radšta gledati.
Bio je lošeg imovnog stanja: malo kućice na Obrovu kraj Bijelog Polja, malo zemljice i na njoj petoro djece. Držao je jedno vrijeme dućan u Bijelom Polju, ali je više pjevao uz gusle nego prodavao, pa mu dućan propao a gusle ostale - da uz njih ljude razgovara: "Bez gusala nema razgovora"... Ja đak, odozgo sa sanduka, nisam mogao da vidim i znam jesu li mu gusle bile javorove, ni koje su boje, ali crne nisu bile - nisu na tavanu držane nego na koljenu. Bile su veće od običnih, ali ne i lijepe jer nikakvih ukrasa na njima nije bilo. - "Hajde, Serdare, kreni ih" - zatražili bi, i za njih seljake to bilo kao da će početi molitva, koju ne vodi imam, nego guslar, i nijemolitva za dušu na onom svijetu... na kojem se u vatri gori. nego na ovom, na kojem se u gusle gudi. Nije počinjao pjesmu kao što mnogi počinju: "Gdje sjedimo, da se veselimo, e da bi nas i Bog veselio, i dobru nam sreću dijelio" - nego često išao pravo u pjesmu - "Čala-banda zaturi se kavga, tu brat brata poznat ne mogaše, a kamoli bližnjeg bratučeda!" Glas mu je bariton, slaže ga sa guslama, koje su takođe u baritonu, tako da se dobija jedno zvučno salgasje strune i grla, koje nije u duru nego u molu, i biće, valjda, da je sva naša epska poezija u molu.
Slušaju ga, umukli su, gotovo ne dišu. Jedni gledaju u gusle, drugi sebi u krilo, i više niko nije tu u sobi, nego na bojnom polju, po kojem sablje sijevaju, koplja se prelamaju, buzdovani udaraju - "Koliko ga lako udario, vita mu je rebra polomio, kroz prsa mu pendžer otvorio - vide mu se crne džigerice, nosi desnu u lijevoj ruci"... Padaju konji i konjanici, zapomažu i cvile ranjenici -jer bije se boj. Zamišljaju sebe u tom boju, pipaju se da vide jesu li ostali živi - i nalazili da je najbolje biti kod svoje kuće, kod svoje žene, djece i stoke, to jest biti u Godijevu.
Preko strune na guslama uvodio je u sobu, među te seljake: zadarske banove i s mora kapetane, generale ugarske i budimske vezire, robove i ropkinje, ljepote djevojke iz Karavlaške i Karabogdanske, gorske hajduke i turske hanume. Kostreš harambašu i Tala Budalinu, Pavićević Luku i bega Ljubovića - i po sagnutim glavama prosipao sve same dukate, zlatne rušpe i mađarije - koje su samo u pjesmi, a inače od njih daleko. Uzdisali su i predisali, a neki i plakali zbog robovanja Budalina Tala u zindanu Zadranina bana - "U kojem je voda do koljena, u kojem su zmije i akrepi - zmije iju, a akrepi piju." - "Aman, aman!" uzviknu - Loše gađa, al' dobro pogađa, u kofije medu oči dvije, gdje ga ljube majka i sestrica"... Uzviknu: "Aman, aman, među oči dvije!"
A ja sam gore na sanduku do duvara, ja sam đak - slušam ih i gledam: liče na nadgrobne kamenove, jedni se naveli na jednu, drugi na drugu stranu, neko pao glavom u krilo, kao da je u boju udaren buzdovanom. I soba više nije soba, nego razbojište po kojem leže otkinute glave - "Mahnu sabljom odsječe mu glavu, baci glavu u zelenu travu, pa se fati gore i planine." Junače se protiv Zadranina bana, protiv generala i kapetana, a to mogu jer su tu u sobi, u kojoj furuna gori i pred njom leži i prede mačka.
Veliko je čudo kako je Avdo Međedović mogao da pjeva do pola zimske noći, i gotovo iz noći u noć, a još je veće čudo, kako je pamtio samo u jednoj pjesmi preko 13000 stihova - bezbroj imena careva, kraljeva, vezira, ajana i kapetana - rijeka, planina, ljudskih sudbina, bojeva i dvoboja i da o svemu tome pjeva kao daje sam tamo bio i to vidio.
Između dva rata bili smo zemlja seljačka, agrikulturna, pa je pjevača uz gusle bilo puno, jer gusle su došle mjesto knjige, to jest bile su knjiga svoje vrste: bile su pamćenje i čuvanje prošlosti. I biće da je zbog toga - zbog pamćenja svoje prošlosti naš čovjek, kud god se selio sa sobom gusle nosio! Uz njih je pjevač, ne samo pjevao gotove pjesme nego ih i sam izmišljao, mijenjao, dopunjavao, što je, kako sam prije rekao, više nego izvjesno činio i Avdo Međedović. Nismo znali za njega, sve dok nam ga drugi, to jest Amerikanci, nisu otkrili i rekli - i to puno puta ponovili: Evo Homera! To je Avdo Međedović za njih, a za nas će biti ono i onakav kakvim ga ocijene znalci naške epske poezije - za koju će, sigurno je biti značajan sa gledišta motivske građe, eventualne istorijske podudarnosti, lirske slike, ritmike i rime, i posebno leksike i lirike.
Zanimljivo će biti da se vidi uticaj Avda Međedovića na druge pjevače, koliko ih je i koji su; uzgred da napomenem da sam ja - opet kao đak, ali sada gimnazije, 1936. godine od pjevača iz toga kraja zapisao četiri epske pjesme, od kojih je jedna sa preko hiljadu stihova, a oni ih čuli od Avda Međedovića. Te iste - 1936. godine, poslao sam ih Srpskoj akademiji nauka u Beograd, koja ih je proučavala, naročito s jezičke strane; danas se čuvaju u arhivi rukopisa Akademije.
Ovu kratku riječ o Avdu Međedoviću počeo sam sa starim šedrvanom u starom Bijelom Polju; nema više ni onog šedrvana, ni onog Bijelog Polja, ni Avda Međedovića, koji je s nama živio, s nama vodu pio, a Amerikanci nam danas rekli da je to s nama sa šedrvana vodu pio, niko drugi - nego Homer. Neka je za njih to što oni hoće, a za nas je Avdo Međedović jedan od velikih jugoslovenskih pjevača epske poezije. Umro je 1955. godine, a danas - kad u rukama imamo njegove pjesme, rodio se da u našoj duhovnoj baštini živi.
Ćamil Sijarić (1988)
Abonneren op:
Posts (Atom)
