Sandžak sa pocetka dvadestog vijeka

Grad sa književne mape

Avdo Međedović

Šumovit i uvijek drag piscima iz njegove doline, Lim se moćno ulivao u književne tokove naroda koji su živjeli na tlu ex Jugoslavije: Miodrag Bulatović, Risto Ratković, Ćamil Sijarić i Avdo Međedović, pored ostalih pisaca iz Bijelog Polja, obogatili su književnost i dali svaki na svoj osoben način pečat svome gradu

Crnogorsko narodno pozorište prvo je izvelo premijeru adaptacije romana Miodraga Bulatovića ''Crveni petao leti prema nebu'', koju je 1971. godine napisao Veljko Radović a režirao Blagota Eraković. Na toj premijeri upoznao sam već tada slavnog Miodraga Bulatovića, poslije Iva Andrića najprevođenijeg u književnostima južnoslovenskih naroda.

Citirao sam tom prilikom Andrićeve riječi o njemu: ''Ako ga ne pustimo da uđe u Udruženje književnika kroz vrata, taj će kad tad ući kroz dimnjak.'' Tih sedamdesetih godina srijetali smo se u beogradskom Klubu književnika, Fransuska 7, u hotelu ''Crna Gora'' i jedanput u Zagrebu, u Kazališnoj kavani. O književnom djelu Miodraga Bulatovića napisane su hiljade stranica. Stoga, ovim povodom neka budu navedeni fragmenti nekih njegovih pogleda koji su malo korišćeni u medijima.

U drugoj verziji njegovog romana ''Heroj na magarcu'', na mjestu osvete nalazi se zapis o Bijelom Polju: ''Bijelo Polje, koje stoji u ovoj svesci, nije Bijelo Polje s mape. To je Bijelo Polje iz jedne druge topografije, pjesničke. Pozornica krvavih zbivanja, opisanih u ovoj hronici, jedno je drugo Polje, svakako ne Bijelo. Varošici, Polju na Limu, koja je takođe iz sna i od uspomena, dodat je pridjev Bijelo, slikovitosti radi, kontrasta radi, boje radi, ne zbog blaćenja, te su sličnosti s gradom s karte manje više slučajne...'' Kasnije, u jednom intervjuu objasnio je smisao ovog zapisa:

''Da samo pisao o mom Bijelom Polju, slabo bi to polje bilo i ta boja ne bi bila zlatna! Ali, ovako sam napisao knjigu o više polja, sivih, crnih, zlatnih, tek onda će knjiga biti u redu!'' Prilikom posjete Danskoj, povodom prevoda romana ''Gullo'' ponovo je u žiži piščev zavičaj. ''Oni su za moto mog romana uzeli dva stiha svog pjesnika – Ako ubiješ pticu, nijesi ubio njen let. Sve znaju o Bijelom Polju, o mom selu Okladi...''

Miodrag Bulatović bio je pravi majstor tzv. usmene literature. Neprestano je skidao paukove mreže s ustaljenih standarda i šablona, pravio obrte. Na premijeri ''Petla'' u CNP predlagao je da on i takođe sjajan polemičar Igor Mandić iz Zagreba održe intelektualni ring u više rundi. Pričao mi je jedanput s puno nježnosti o posjeti njegove majke Bulatovićima u Ljubljani: piščevoj supruzi Nuši, Aleksandru, Barbari i Matiji. Donijela je, kazao je on, pregršt divljih šipaka.

Bulatović je govorio i ovako: ''Pišući ponovo 'Heroja na magarcu', ja sam se vratio u zavičaj i to tako kao neko što se nečega sjeti pred smrt... Ja zavičaj uvijek vidim u jednoj stravičnoj slici kao neki tren, neku ogromnu zelenu livadu na vrhu planine gdje moji daleki preci mene čekaju. Vratiti se zavičaju znači vratiti se živim spomenicima, vratiti se božanstvenim riječima, jeziku, slikama!''

Miodrag Bulatović rodio se i umro u Crnoj Gori u koju je često dolazio, a u kojoj je malo živio. Trenutak njegove smrti novinar Zoran Sekulić opisao je u knjizi ''Bule, ptica rugalica'': ''15. marta 1991. godine snažna detonacija raznijela je Buletovo veliko i napaćeno srce. Stigao je samo da bespomoćnim ljekarima kaže da mu ostave sat na ruci – neka kuca sat, kad već ne može srce.''

Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Grumen zemlje iz Bijelog Polja u ime zavičajnih pisaca donio je Ljubisav Milićević.
Prvi crnogorski moderni romansijer i nesumnjivo jedan od naših najboljih pjesnika Risto Ratković (1903. – 1954.) poznat je mnogo više po pjesmama o svojoj umrloj ženi i neumrloj ljubavi, ''Ponoć mene'' i ''Ikona'', nego po nadrealistički ozračenim mrtvim rukavicama 1927, zapisao je između ostalog o vjesniku naše moderne Sreten Perović.

Popularisanju Ratkovićevog djela i sjećanju na njega izuzetan doprinos daju ljudi iz njegovog zavičaja, Bijelog Polja utemeljujući tradicionalni poetski festival ''Ratkovićeve večeri poezije''. Tokom festivala u pjesnikovom zavičaju sve na neki čudan način podsjeća na njega.

Idućeg ljeta navršiće se 54. godine od kako je iz života otišao Risto Ratković, pjesnik, koji je tiho ali strasno vjerovao u život ''među javom i međ snom''. I doista taj san koji je u sebi krio koprenu smrti čini se da je natkrilio čitavo Ratkovićevo djelo i pjesničko biće.

Još u trećem razredu osnovne škole u svom je notesu je zapisao da ga ''ne zadovoljava stvarnost, da ona nije sve''. To rano otkriće obilježilo je čitav njegov život. Popunjavanju književnog i ljudskog portreta Rista Ratkovića znatno su doprinijeli i njegovi bliski prijatelji, pisci svojim tekstovima. Jedan od njih je i Žarko Đurović koji je u nekoliko tekstova svjedočio o Ratkoviću i s manje poznate strane.
Sve što je drago iimao, roditelje, ženu, braću, rano je izgubio. Pomirio se s ulogom vječitog gubitnika! Zato je od poezije tražio da iskazuje pakao života. On kome je krik tuđ, kriknuo je: Poezijo, sram te bilo! Tu misao izgovorio je u jecaju. Izgovorio ju je kad je sabrao učinak života i učinak poezije. Ne samo svoje. Poezija u ovom vijeku najčešće je vrludala onim putevima kojima nije koračao život. Pjesnik nije umio da ukaže na put. Umio je samo da naznači njegovo postojanje. I svoj jecaj na neravninama ojađene egzistencije čovjeka – zapisao je Đurović.

Risto Ratković bio je modernist po poetskoj vokaciji. Napisao je znamenitu pjesmu o svojoj rano umrloj ženi. Htio je da u kandilu kao velikom srcu nađe ozarje ljubavi. Umjesto toga doživio je bol. Njegove dvije pjesme ''Ponoć mene'' i ''Ikona'' nezaobilazne su u svim antologijama.

Akademik Ćamil Sijarić postao je znamenit pisac rano – romanom ''Bihorci''. Ali u Bihoru se pročuo i mnogo ranije – kao prvo pismeno dijete u tom kraju. Upoznao sam ga krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, ponekad se družio s grupom studenata iz Kluba književnosti na Filozofskom fkultetu u Sarajevu: pjesnicima Velimirom Miloševićem, Rajkom Petrovim Nogom, proznim piscem Isom Kalačem i sa mnom. Napisao sam novinski prikaz o njegovoj zbirci pripovjedaka ''Sablja'', koju je izdao Grafički zavod Titograd u biblioteci ''Luča''.

Sijarić je objavljivao pripovjetke, romane i putopise a cijeloga svoga vijeka tajno je pisao lirske pjesme. Neko mu je davno, u Skoplju – dok je još bio đak u Velikoj medresi – s mladalačkom odrešitošću rekao da ne može postati pjesnik. ''I nijesam postao, propao sam; i sasvim bih propao da nije bilo proze'', kazao je on. Izgleda i da je proza utjeha za poraz od poezije, ili ipak drugo ime poezije.
Ako je životna mudrost u navikavanju onda je Ćamil Sijarić još za života imao izvjesna iskustva sa smrću. Jer, smrt je prirodna tačka na kraju mnogih njegovih priča kao neumitni znak na kraju čovjekovog uvijek kratkog i nesretnog boravka na zemlji i ispod hladnih zvijezda. ''Svi smo mi ubogi siromasi. Svi smo došli goli na ovaj svijet i goli odlazimo! Nema usta koja umiju kazati što je to svijet, do da je nešto što otiče kao Dunav'', pisao je u svojim romanima i tako ostajao pjesnik, putnik i zanesenjak koji umije da dozove prvobitne slike i oblike svijeta. Zapisao je i ove riječi: ''Sve je nekad zborilo: drvo i kamen, zemlja i trava, pa eto zbog nešta danas ne zbori.''

S mnogo razloga moglo bi se reći da je Ćamil Sijarić pjesnik Sandžaka. On je tu oblast uveo u književnost i do dana današnjeg ostao njen najvjerniji predstavnik. Njegova vizija Bihora neobičan je amalgam poznijeg islamskog fatalizma i crnogorske plahovitosti i čojstva. Danas se i Sandžak i Bihor po njegovoj književnosti prepoznavaju.

Imena Avda Međedovića nema u mnogim književnim istorijama, leksikonima, enciklopedijama... Pa ipak, oko ovog guslara iz Bijelog Polja, odnosno, njegovog obimnog epa ''Ženidba Smailagić Meha'' više decenija lome se koplja najčuvenijih homerologa. Često se djelo ovog savremenog Homera upoređuje s pjesmom o Nibelunzima, epom o Rolanu, Slovom o pohodu Igorovom... Riječ je, dakle, o značajnom čovjeku koji je stvorio najobimniji spjev u slovenskoj usmenoj poeziji (broji ravno 12. 311 stihova). Zabilježena prije skoro osam decenija, poema o Smailagić Mehu dospjela je u Biblioteku harvardskog univerziteta u USA i tu prvi put objavljena 1974. godine. Milman Peri i Albert Lord, istraživači s Harvarda krenuli su na balkanske prostore. Njihov cilj bio je da istraže osobenost muslimanske epike da bi uspostavili saodnos između analitičke i univerzalističke teorije o nastanku Homerovih epova. Jedno od najznačajnijih uočavanja do kojih su došli, jeste pjesnička vrijednost Avda Međedovića i zanimljivost njegovog pjesničkog postupka.

Milorad Bošković

***

Iz razgovora Perija i Lorda u Bijelom Polju 31. jula 1935. godine saznajemo, doduše
šturo, osnovne biografske podatke o Međedoviću: rođen krajem šezdesetih godina 19. vijeka u selu, kasnije prešao u susjedni Obrov. Nije znao ni da čita ni da piše. Krajem vijeka obreo se u osmanlijskoj vojsci, služiće u njoj devet godina od kojih jednu u podnaredničkoj školi u Solunu. U vojsci je naučio i turski jezik. Oženio se u dvadesedevetoj godini i imao petoro djece. Umro je u svom selu 1953. godine.